Što društvo može napraviti da spriječi porast nasilja?

‘Bombardirani smo vijestima, i onim najtežima’

Izv. prof. Anita Lauri Korajlija s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu komentirala je sve veći osjećaj nesigurnosti i nasilja među mladima u suvremenom društvu.

– Danas živimo u 21. stoljeću, gdje informacije, uključujući i one najteže vijesti, dolaze do nas mnogo brže i iz više izvora. Bombardirani smo detaljima koje ranije nismo imali, što ovakve događaje čini bližima i stvarnijima. Događaji koje smo nekad pratili iz drugih zemalja ili gledali u filmovima sada se događaju u našoj neposrednoj blizini. To kod ljudi izaziva veći osjećaj uznemirenosti nego ranije, istaknula je. 

Dodala je kako postoje statistike koje ukazuju na porast teškoća mentalnog zdravlja među djecom, mladima i odraslima, ali i na rast nasilja u društvu te da o tome treba razgovarati i aktivno tražiti rješenja.

“Nulta tolerancija na nasilje ne smije ostati samo na pločama”

Dr. sc. Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu osvrnuo se na problem nasilja u društvu, posebno u školama, i koncept nulte tolerancije na nasilje.

– Često ponavljamo mantru o nultoj toleranciji na nasilje, a svaka škola ima ploču koja to ističe. No, sigurnost ustanova i društva ne osiguravaju table i natpisi. Pitanje je činimo li dovoljno da bismo smanjili nasilje. Kada govorimo o fizičkom nasilju u školama, ono je u padu. Mnogi koji su išli u školu prije 20, 30 ili 40 godina svjedočili su većoj pojavnosti fizičkog nasilja, posebno tuča. Međutim, to ne znači da je odrastanje u Hrvatskoj danas manje nasilno, upozorava Jokić.

Dodaje kako su se oblici nasilja promijenili: “Načini na koje mladi ulaze u sukobe i ne uspijevaju ih riješiti konstruktivno često rezultiraju različitim oblicima agresije. To je obilježje našeg vremena. Nijedna ploča koja poziva na mir i nenasilje neće imati učinka ako kao društvo ne poduzmemo konkretne korake za smanjenje nasilja”.

‘Točke pucanja’ danas sve učestalije

– Ovakve strašne tragedije se ne mogu promatrati izvan konteksta drugih oblika nasilja i ljudi koji žive u nekoj strašno frustrirajućoj situaciji. Iz novina smo čuli o ovom zadnjem slučaju, da osoba koja učini takvu stvar mora biti ili mentalno rastrojena ili da mora biti u situaciji da osjeća da je došao nekakav kraj, da se ona s nečim ne može izaći na kraj, kazao je prof. emer. Dean Ajduković, psiholog. Komentirao je slučaj majke koja je u rijeku Savu ušla s trogodišnjom djevojčicom. 

– Živimo u svijetu s mnogo stresa, rastućom neizvjesnošću i nesigurnošću. Nije li zabrinjavajuće da odrasli danas često govore kako smo mi živjeli bolje od naše djece i unuka? Civilizacijski gledano, svaka generacija bi trebala gledati naprijed s optimizmom, vjerujući u napredak. Danas smo, međutim, došli u pat-poziciju u kojoj se ljudi osjećaju pritisnuto sa svih strana, dodao je.

Naglasio je kako su ‘točke pucanja’ danas sve učestalije: “Došli smo do trenutka kada su ljudi osjetljiviji i brže dolaze do točke pucanja. Problem je što kao društvo teško prepoznajemo kada je netko u toj situaciji. To je cijena sve većeg individualizma i smanjenja socijalnih vrijednosti. Manje obraćamo pažnju na druge, čak i kada primijetimo da je netko uznemiren ili loše izgleda. Prolazimo pored tih ljudi bez da pitamo: ‘Jeste li dobro?'”. 

‘Suočavanje s frustracijama – nužna proaktivna prevencija nasilja’

Komentirajući incidente u školama, od tragedije u Prečkom, do pokazivanja noža u školi u Splitu, Anita Lauri Korajlija je upozorila kako ne postoje sustavna brigu i politiku o tome kako te stvari rješavati. 

Boris Jokić komentirao je nedavni tragični napad u Slovačkoj, gdje je učenik napao školu i ubio dvije osobe.

– Nažalost, škole postaju sve češće mete nasilja. Statistike pokazuju da je u posljednja dva desetljeća broj napada na škole jednak kao u prethodnih 50 godina. Hrvatska nije izolirana od ovakvih događaja. Imali smo tragične slučajeve nasilja u školama i ranije, poput slučaja u Sisku krajem 90-ih i ubojstva profesora u Zadru 1972., kazao je.

Naglasio je kako škole nisu samo mjesta učenja, već i odrastanja i suočavanja s frustracijama: “Nerealno je očekivati da su škole lišene nasilja. U hrvatskim školama prisutni su različiti oblici nasilja: međuvršnjačko nasilje, nasilje roditelja nad nastavnicima te sukobi unutar školskog osoblja. Rješenje leži u zajedničkom pristupu cijelog kolektiva u prevenciji”.

Nažalost, dodao je – najčešće reagiramo tek nakon što se dogodi tragedija. Umjesto toga, trebamo ulagati u preventivne mjere, otvoreno razgovarati o nasilju i educirati učenike kroz treninge i radionice o rješavanju sukoba. Nedostatak ulaganja u mentalno zdravlje dodatno pogoršava situaciju i može dovesti do eskalacije nasilja, ustvrdio je.

‘Napadi na škole imaju jaku simboliku’

– Škole su mjesta gdje djeca rastu, uče i trebala bi biti sigurna. Kada se dogodi nasilje u školi, to narušava naš osjećaj sigurnosti. Napadi na škole imaju snažnu simboliku, slično kao napadi na crkve u drugim zemljama, istaknuo je Dean Raduković.

Podsjetio je na uspješan UNICEF-ov program “Škola bez nasilja” koji je djelovao prije deset godina pod vodstvom Jasenke Pregrad a koji je mijenjao “klimu odrastanja, funkcioniranja, učenja i rješavanja sukoba u školama koje su potom dobile naziv ‘Škola bez nasilja’. Međutim, međunarodno financiranje programa je prestalo.

– U to se mora neprekidno ulagati, to se mora održavati, to nije grana koja sama raste. Prevencija nasilja zahtijeva kontinuirano ulaganje i mora postati dio obrazovnog sustava. Da smo to učinili, danas bismo drugačije razgovarali o sigurnosti u školama, zaključio je.

‘Mama, nemojte gnjaviti’

Roditelji se često žale na nedostatak potpore obrazovnog i zdravstvenog sustava, posebno kada je riječ o mentalnom zdravlju djece. Primjeri poput dugih čekanja na psihološku pomoć i neprimjerenih odgovora stručnih službi, poput komentara „Mama, nemojte gnjaviti“, ukazuju na ozbiljan problem u sustavu.

Anita Lauri Korajlija ističe kako sustav ne poduzima dovoljno: Imamo ideju da je s jednim psihologom u vrtiću riješeno pitanje nadarene djece, djece s teškoćama i sve druge djece koja prolaze kroz različite izazove. Jedan psiholog brine o 300-400 djece, što je daleko od dovoljnog. Slična situacija je i u školama, a u nekima psihologa čak ni nema”, upozorila je.

Dodaje kako se stručnjake za mentalno zdravlje često percipira isključivo kao osobe koje rješavaju probleme, dok su preventivne aktivnosti gotovo zanemarene. To, naglasila je – ukazuje na ozbiljan manjak sustavne podrške. Zaključuje kako je nužno promijeniti percepciju psihologa kao “stroge kontrole” i osigurati im bolje uvjete za rad kako bi mogli učinkovito prevenirati i unaprijediti mentalno zdravlje djece.

‘Psihološka podrška dostupna svima, bez stigme i prepreka’

Boris Jokić naglasio je važnost brige o mentalnom zdravlju te potrebu za dostupnom i besplatnom psihološkom podrškom u obrazovnim ustanovama.

– Hrvatska je na putu razvoja i stvari se poboljšavaju, ali mentalno zdravlje i dalje ostaje stigmatizirano u mnogim obiteljima i sredinama. Dok o fizičkim bolestima govorimo otvoreno, problemi poput tjeskobe i drugih mentalnih smetnji često su tabu, pa čak i izvor srama za obitelj, istaknuo je.

Naglasio je važnost prisutnosti psihologa u vrtićima, školama, učeničkim domovima i fakultetima, ali i važnost da psihološka skrb bude “besplatna i jednako dostupna svima, a ne privilegija određenih slojeva društva”.

Na to se nadovezala kazavši kako su “psiholozi u školama jedino mjesto na kojemu djeca mogu potražiti pomoć bez da idu s roditeljima i bez da su morali reći roditelju što ih muči”.

‘Duboke posljedice kolektivnih trauma’

Psiholog Dean Ajduković upozorava na dugotrajne posljedice kolektivnih trauma koje su obilježile hrvatsko društvo, posebno nakon ratnih događanja. Te traume nisu nestale i ne pogađaju samo mali segment društva, smatra.

Dodaje kako većina ljudi uspijeva funkcionirati u stabilnim uvjetima, ali postoji stalni rizik je su “osobe koje su prošle kroz traumu osjetljivije na životne promjene i stresne situacije, što može utjecati na njihovu ulogu roditelja, zaposlenika ili člana zajednice”. A taj rizik se često zanemaruje.

— Važno je da društvo razumije zašto je ključno boriti se protiv stigme vezane uz mentalno zdravlje. Stručnjaci koji dolaze u kontakt s osobama koje trebaju pomoć moraju znati prepoznati znakove trauma i pružiti podršku temeljenu na znanju o njihovim posljedicama. To ne znači da trebaju biti terapeuti, već da mogu pravovremeno reagirati i pomoći, poručio je.

Gubitak ‘zajednice’ kao prirodne mreže podrške

– Naša djeca odrastaju drugačije nego mi. Nekada su djeca provodila vrijeme igrajući se u kvartu, okružena susjedima koji su brinuli o njima. Danas, nakon škole, djeca su na različitim slobodnim aktivnostima, a roditelji se sve češće pitaju je li sigurno pustiti ih van. Istraživanja pokazuju da se otpornost i pozitivno mentalno zdravlje razvijaju upravo u podržavajućim zajednicama koje pružaju osjećaj pripadnosti. Danas sve više gubimo taj osjećaj zajedništva, a time i prirodnu mrežu podrške, naglasila je Anita Lauri Korajlija.

Novi oblici povezivanja

– Ne bih rekao da je Hrvatska pala na ispitu zajedništva. Za izgradnju povezane zajednice treba se boriti, posebno kroz odgojno-obrazovni sustav. Važno je graditi kolektiv i poticati povezivanje mladih. Primjer za to je predmet „Škola i zajednica“, gdje učenici rade na zajedničkim projektima. Ove godine, od 110 skupina, njih 19 odabralo je temu mentalnog zdravlja. Ako se kao društvo odmaknemo od individualizma, konzumerizma i ubrzanog ritma života, možemo otvoriti prostor za nove oblike povezivanja. Takva zajednica neće biti lišena problema, ali će imati kapacitete za preventivno djelovanje i podršku, nadovezao se Boris Jokić.