Ono što je jedino ispravno je da vodič za buduće ustavne razgovore i prijedloge za izmjene koje imaju posljedice na ostvarivanje biračkog prava, ali i drugih prava koje potencijalno vode u diskriminaciju po bilo kom osnovu, moraju biti presude Evropskog suda za ljudska prava i težnja ka kreiranju društva i države koja neće diskriminisati svoje građane i građanke
Piše: Jelena TANASKOVIĆ MIĆANOVIĆ
Pravo na slobodne izbore. Zabrana diskriminacije. Prvo je pravo zagarantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (Protokol 1.). Drugo je zagarantovano i Konvencijom i Ustavom BiH. Može li se utvrđena ustavna diskriminacija i povrijeđeno pravo na slobodne izbore obezbijediti izmjenama Izbornog zakona BiH?
Zadnjim zasjedanjem stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH i platforme Hrvatski narodni sabor (HNS) aktualizovano je pitanje izmjena Izbornog zakona BiH u pogledu izbora Predsjedništva BiH i domova naroda na nivou parlamenata BiH i FBiH. Ja ću se ovdje ipak više fokusirati na izbor u Dom naroda državnog parlamenta, obzirom da je taj izbor bio predmetom odluka Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP).
U Deklaraciji od 8. februara 2025. godine HNS poziva na ustavne i izborne reforme koje bi trebale dosljedno provesti, pored odluke Ustavnog suda u slučaju Ljubić, i presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP). Šta je to što se dosljedno mora provesti iz presuda ESLJP-a?
Sedam presuda protiv BiH
Već prvom presudom ESLJP u slučaju Sejdić – Finci iz 2009. godine utvrđena je ustavna i zakonska diskriminacija u vezi sa ostvarivanjem biračkog prava, kada su u pitanju izbori za Dom naroda PS BiH i Predsjedništvo BiH.
Sud je utvrdio kršenje člana 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima u vezi sa članom 3. Protkola 1. Konvencije koji se tiče prava na slobodne izbore. To je već bio jasan signal za BiH da je vrijeme da se ozbiljno pozabavi ustavnim uređenjem i izbornim pravilima koja će odgovarati kreiranju društva i države koja neće diskriminisati svoje građane i građanke po bilo kojem osnovu, uključujući i etničku pripadnost.
ESLJP je od tada do danas donio sedam presuda protiv BiH po tužbama koje su podnijeli njeni građani za diskriminaciju i onemogućavanje prava na slobodne izbore. To su presude u slučajevima „Sejdić-Finci“, „Pilav“, „Zornić“, „Šlaku“, „Baralija“, „Pudarić“ i „Kovačević“ protiv BiH.
Dvije od sedam presuda („Baralija“ u jednom dijelu i „Kovačević“) tiču se ostvarivanja aktivnog biračkog prava (birati), dok se ostale tiču ostvarivanja pasivnog biračkog prava (biti biran). Presuda iz slučaja „Baralija“ jedina je do danas realizovana tako što su se političkim sporazumom, uz intenzivno posredovanje međunarodne zajednice u BiH, vodećih nacionalnih stranaka u Mostaru, SDA i HDZ BiH, stvorili uslovi za izmjene Izbornog zakona BiH kojima su u Mostaru nakon 10 godina neodržavanja lokalnih izbora, isti održani 2020. godine. U svim gore spomenutim slučajevima utvrđena je diskriminacija, kao i povrijeđeno pravo na slobodne izbore. Osnovi su bili različiti: diskriminacija po osnovu etničke pripadnosti, odnosno nepripadnosti konstitutivnim narodima u BiH, po osnovu neizjašnjavanja o pripadnosti bilo kojoj skupini, prebivalištu ili kombinaciji nekih od ovih elemenata.
Uspostavljanje mira
U obrazlaganju donesenih presuda, ESLJP je dobro primijetio da su postojeća rješenja, u pogledu sastava i načina izbora Doma naroda PS BiH i Predsjedništva BiH, koja su prihvaćena u Dejtonskom mirovnom sporazumu, , prevaziđena u svojoj inicijalnoj svrsi – postizanja mira nakon tri i po godine ratnih sukoba u BiH. U presudi „Sejdić i Finci“ Sud je primijetio da „kada su sporne ustavne odredbe donesene, na terenu je došlo do vrlo krhkog primirja. Cilj ovih odredbi je bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem. Priroda tog sukoba bila je da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” (tj. Bošnjake, Hrvate i Srbe) kako bi se osigurao mir.“
Po mišljenju Suda u datom momentu ovo rješenje je bilo kompatibilno sa opštim ciljevima Konvencije, kako je sadržano u preambuli Konvencije, a to je uspostavljanje mira. Sud dalje u presudi obrazlaže da je primijećeno da je u BiH postignut značajan napredak, a da su brojne okolnosti koje su postojale tokom uspostavljanja mira prevaziđene zbog čega se nalaže uklanjanje dikriminatornih odredbi.
Važno je istaći da niti jedna presuda ESLJP ne sugeriše niti insistira na uspostavi principa vladavine većine, što se često inputira, niti uopšte sugeriše potencijalne načine za prevazilaženje diskriminacije, uvažavajući da možda nije sazrelo vrijeme za tektonske političke promjene u pogledu organizacije države i kreiranja izbornih pravila. Sud se vodio i mišljenjima Venecijanske komisije o različitim prijedlozima koje je BiH uputila ovoj Komisiji na mišljenje, a koji ukazuju da postoje mehanizmi podjele vlasti koji ne bi za posljedicu imali potpuno isključivanje predstavnika zajednica koje ne pripadaju konstitutivnim narodima.
Važno je istaći i da je BiH pristupanjem Vijeću Evrope 2002. godine i bezrezervnim ratificiranjem Konvencije i njenih protokola po vlastitoj želji pristala da prati standarde koji su postavljeni ovim dokumentom. Nažalost, od donošenje prve presude kojom je utvrđena ustavna i zakonska diskriminacija u pogledu ostvarivanja biračkog prava prošlo je gotovo 16 punih godina i 4 ciklusa opštih izbora.
Da li je to moguće?
Ako se osvrnemo na rješavanje ovih pitanja izmjenama Izbornog zakona BiH, postavlja se pitanje da li je to moguće. Naime, uzimajući u obzir odredbe Ustava BiH, te činjenicu da Izborni zakon BiH prati Ustav, a da je Centralna izborna komisija BiH organ koji provodi zakon koji je na snazi, ne može se očekivati da se diskriminacija otkloni i obezbijedi pravo na slobodne izbore na bilo koji drugi način osim izmjenama Ustava BiH. Tek nakon što se otkloni ustavna diskriminacija može se pristupiti izmjenama Izbornog zakona BiH koji bi reflektovao te izmjene, a na način koji neće dalje produbljivati diskriminaciju.
Ono što je jedino ispravno je da vodič za buduće ustavne razgovore i prijedloge za izmjene koje imaju posljedice na ostvarivanje biračkog prava, ali i drugih prava koje potencijalno vode u diskriminaciju po bilo kom osnovu, moraju biti presude ESLJP i težnja ka kreiranju društva i države koja neće diskriminisati svoje građane i građanke. Modaliteti za postizanje tog cilja ne isključuju da se istovremeno zadrže u određenoj mjeri specifičnosti u pogledu zastupljenosti konstitutivnih naroda, posebno u segmentu zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Međutim, mora se naći načina da se uključe građani i građanke koji ne pripadaju konstitutivnim narodima, kao i da se predvide mehanizmi za sprečavanje zloupotrebe instituta zaštite vitalnog nacionanog interesa.
Šta i kako dalje?
Šta i kako dalje? Red, rad i razgovor. Svih zainteresovanih aktera, uz transparentnost procesa i parlamentarni dijalog. Dobra je stvar da se na početku neizborne 2025. godine pokreće ovo pitanje, jer ako bi se juče počelo raditi i razgovarati možda bi bilo dovoljno vremena do naredne izborne godine. Izazov je što je ovo samo jedno od važnih, spornih pitanja koje ova zemlja ima pred sobom.
Ovo svakako nije nimalo lagan zadatak, uz rastuće nepovjerenje, podjele, političku retoriku i često dijametralno različite poglede političkih elita na ove procese. 2025. godina svakako je počela turbulentno i na nivou globalne politike promjenom kursa vanjske politike nove administracije SAD-a, a što se već osjeti i u političkom diskursu u BiH.
Ostaje da se vidi da li će Parlament BiH povesti ovaj proces ili će to biti lideri političkih stranaka, kao i to da li ćemo imati još jednu izbornu godinu u kojoj će se značajno mijenjati izborna pravila, suprotno dobrim izbornim standardima ili ćemo pak imati još jedne opšte izbore koji neće obezbijediti pravo na slobodne izbore bez diskriminacije svim svojim građanima i građankama.