U intimnom razgovoru sa Mirjanom Karanović, otkrivamo kako rediteljka, koscenaristkinja i glavna glumica filma Majka Mara tumači univerzalne krize zrelog doba žene, emotivne transformacije (i tranzicije) i zašto je važno imati plan – čak i kada izgubite sve. Dok nas vodi kroz tihe lomove žene koja u trenutku najveće životne sigurnosti gubi sve što je smatrala temeljima svoje budućnosti, Mirjana Karanović u svom drugom rediteljskom filmu otvara prostor za pitanja koja se retko postavljaju naglas – o bolu, gubitku, preispitivanju, ali i o snazi da se, iz ruševina, ponovo stane na noge. Ipak, ovo nije priča o smrti, kako stoji u sinopsisu, ovo je priča o onome što dolazi posle – o životu koji se mora nastaviti između dva daha.
L&Z: Kako je publika prihvatila film u regionu, svetu, a kako kod nas? Ima li razlika u tumačenju usled kulturnih i socioloških nejednakosti?
Mirjana Karanović: Reakcije publike koje sam imala prilike da čujem nakon prikazivanja filma, ali i putem poruka koje sam dobijala na društvenim mrežama, bile su uglavnom pozitivne. Film im se dopao – sadržajno i vizuelno. Ipak, stekla sam utisak da su ga žene lakše razumele. Muškarci su imali nedoumice i pitanja zašto je nešto u filmu ovako ili onako. Dok sam pravila film, nisam razmišljala o ženskoj ili muškoj vizuri na film, ali očigledno postoji neka razlika u iskustvu i načinu na koji posmatramo sebe i ljudsku prirodu kroz polove.
L & Z: Inspiracija za film je lik Mare iz predstave Mi smo ti koji su nam roditelji upozorilikoju ste režirali. Šta vas je podstaklo da uradite takvu priču?
Mirjana Karanović: To nije došlo odmah. Učinio sam tu emisiju, otišla je Sterijino pozorjeigrali smo ga u Zenici i drugim gradovima, ali tek kada su 2016. godinetuđi festivala izašao moj prvi film Dobra ženapočela sam da razmišljam o sledećoj priči. Imala sam razne ideje, ali sam pustila da vidim koja od njih će zadržati moj interes. Tako sam počela da razmišljam o liku Mare – žene koja je izgubila dete. Iako je ona u drami u drugom socijalnom sloju, i drugačiji tip, svejedno me je sadržaj njene duše, njena unutrašnjost i to nešto što ni tada dok sam radila taj komad nisam mogla da definišem držalo dugo. Rešila sam da napišem priču o ženi koja je pretrpela veliki gubitak i koja se, zapravo, sa tim nosi na potpuno drugačiji način.
L & Z: U filmu vidimo ženski lik koji ima jasnu ideju o stabilnosti u životu koja će joj pružiti nezavisnost i samostalnost, da bismo kasnije videli antipod njenog lika. Sličnu tezu ste postavili i u prvom filmu.
Mirjana Karanović: Mene je zanimalo šta se dešava kada je glavni lik žena starija od 50 godina, koja u tim godinama i ne očekuje da će morati da donosi neke životno važne odluke koje će značiti da može da izgubi sve što je pre toga sagradila. U Dobre žene to je bila opasnost da izgubi ceo svoj dotadašnji život, pa čak i sam život usled karcinoma dojke, čija operacija je bila simbol razotkrivanja istine koju je njen muž od nje krio. U filmu Majka Mara vidimo ženu na vrhuncu svoje karijere i moći. Ona je ispunila sve svoje glavne ciljeve i pomislila da je će joj to omogućiti da počne da putuje, ide u posetu svom sinu koji počinje da studira u inostranstvu i živi opušteniji život. Upravo u tom trenutku ona gubi – ne samo sina nego i tu budućnost koju je gradila i zamišljala, a koja je u celoj svojoj ideji bila savršena, sve dok se ne ispostavi da njen Savršen život Nema više. Film donosi priču o takvom trenutku u kojem je sve na Ivici da se raspadne, i raspada se, a to, kao olupina još uvijek još uvijek plovi. Zanimala me je li ona potonula ili bi plutala na obalu.
L&Z: Film pokazuje kako Mara, iako oseća da je život izmirenmora proći kroz emotivnu transformaciju. Kako gledate na taj trenutak u životu žene – da li je to nužna faza za svakoga?
Mirjana Karanović: Ne znam da li je to faza u svačijem životu, ali u mom svakako jeste bila – i dan-danas je, što me istovremeno uznemirava, ali i daje određenu injekciju životne energije. Mislim da smo kao pojedinci rastrzani između potrebe za mirom, sigurnošću, ali i potrebe da istražujemo, da se stvari menjaju, da se mi menjamo kako bismo ostali živi. Te transformacije, ili možda tranzicije, iz jednog životnog perioda u drugi nešto su kroz šta mnogi ljudi prolaze, žene naročito, jer su sve te faze duboko povezane sa njihovim unutrašnjim fiziološkim procesima – od hormonskih promena u ranom tinejdžerskom dobu, prvih menstruacija, trudnoće, klimaksa… sve to u velikoj meri menja psihu i emotivni život svake žene, da ne govorimo o redovnim mesečnim promenama kroz koje žensko telo prolazi. Sve to nas žene tera da sabiramo emotivna iskustva, i stanja, i da ih, na bilo koji način, racionalizujemo ne bismo li naučile kako sa tim da živimo. Mislim da je u tom smislu svet žene daleko drugačiji od muškog sveta – bez želje da povredim jedan ili drugi pol.
L&Z: Kroz oba filma istražujete temu duhovne smrti žene u zrelim godinama, te odustajanja od života usled različitih životnih okolnosti. Kako se vi nosite sa tim?
Mirjana Karanović: Nikad nisam imao vremena da umrem duh, jer se ponaša i da se to događa s vama gotovo nemoguće ako se ne odreknete. Volim svoj posao i radujem se svakoj ulozi. Ali prolazio sam kroz neke krize koje su označile tradicionalnu prekretnicu u ženskim životima, što nije bio trenutak mog iskustva ili spoznaje, već odjek iz ženskog vialija koji se kreće u odjeku u vašu glavu. Imate četrdeset godina i postavljate pitanje Šta sad. Onda imate pedeset -više postavljate pitanje Šta drugo da zatražim život… da ne govorim o šezdesetim. Sve su to tačke kada neki datum označavate kao nešto što vas tera da preispitujete ko ste, šta sad, šta dalje u životu. Kada sam savladala te krize, shvatila sam da sam i dalje kreativna, pametnija nego što sam bila, da imam više samopouzdanja nego što sam ga imala u mladosti, da sam kao žena snažnija i moćnija u svom svetu i da mogu da budem ponosna na sebe. Sve to je uticalo na moju percepciju života i budućnosti, jer sada, bez ikakvih pitanja i dilema, pravim planove za dve-tri godine unapred.
L&Z: Koliko smatrate da smo kao društvo spremni i otvoreni da sagledamo ženu i njene borbe?
Mirjana Karanović: Svedoci smo strašnih vesti o brojnim ubistvima žena, nasilju koje žene trpe, kojem su izložene prilikom porođaja, na radnim mestima, čestim zlostavljanjima, ucenama, pretnjama… Mislim da je važno da se o tome priča kako bi mlađe generacije svoj zreli život živele u svetu u kome već znaju mnogo. Ja nisam dosta toga znala kada sam imala dvadeset godina, naročito ne neke stvari koje su muškarci radili – bilo u poslu ili privatno. Mislila sam da moram da istrpim razne vrste zlostavljanja, ponižavanja, ucena. Brzo sam naučila da se nosim sa tim. Na neki način sam imala i sreće jer sam rano uspela u ovom poslu, pa sa mnom nisu mogli kao sa nekim sasvim mladim, nepoznatim glumcima, i zato sam danas velika podrška mladim glumicama. Smatram da je izuzetno važno to što su devojke iz bivše glumačke grupe Miroslava Aleksića istupile i izdržale torturu sa svedočenjima. Mislim da će to pomoći drugim ženama, ali i da će one zbog toga kroz život moći da koračaju podignute glave.