Donald Trump u posljednje vrijeme često ponavlja, često velikim slovima na svom nalogu na Truth Socialu, da se Iranu ne smije dopustiti da napravi nuklearno oružje, a isto smatra i izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji je rekao da je iznenadni napad Izraela na Iran, u kojem su od 13. juna ubijene stotine ljudi, preventivna mjera kako bi se Iran spriječio da dođe do nuklearnog oružja.
Iran dugo poriče da to želi, navodeći da je njegov nuklearni program namijenjen civilnim svrhama.
Iran je potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), koji navodi da države koje nemaju nuklearno oružje, ne mogu ga niti dobiti.
No, za razliku od Irana, Izrael nije potpisao NPT i jedna je od samo pet zemalja koje nisu stranke ugovora iz 1968. To znači da ne postoji način za praćenje ili provjeravanje izraelskog nuklearnog arsenala.
Velike količine plutonija
Malo se zna o izraelskom nuklearnom programu koji Izrael ne želi niti potvrditi niti demantirati.
Međutim, kako piše portal Middle East Eye (MEE), deklasificirani dokumenti, istraživanja i otkrića „zviždača“ iz 1980-ih ukazali su na ono šta Izrael posjeduje.
Izrael je jedna od devet zemalja za koje se zna da imaju nuklearno oružje, uz SAD, Rusiju, Veliku Britaniju, Francusku, Kinu, Indiju, Pakistan i Sjevernu Koreju.
Vjeruje se da Izrael posjeduje blizu 90 nuklearnih bojevih glava i dovoljno plutonija za proizvodnju još oko 200 komada nuklearnog oružja, prema Inicijativi za nuklearne prijetnje.
Izrael ima između 750 i 1.110 kg plutonija, što bi bilo dovoljno za 187 do 277 komada nuklearnog oružja, piše MEE.
Ovo pretpostavljeno oružje može se lansirati iz zraka, s mora i kopna.
Izrael ima američke avione F-15, F-16 i F-35, a svi se mogu modificirati za nošenje nuklearnih bombi. Vjeruje se i da ima šest podmornica klase Dolphin, koje je proizvela njemačka kompanija, a koje bi mogle biti sposobne lansirati nuklearne krstareće rakete.
Porodica balističkih raketa Jericho s kopna ima domet do 4.000 km. Istraživači procjenjuju da ih oko 24 može nositi nuklearne bojeve glave, iako tačan broj nije jasan, kaže se u tekstu.
Izraelski nuklearni projekat pokrenuo je David Ben Gurion, prvi izraelski premijer, sredinom i krajem 1950-ih. Veliki kompleks izgrađen je u Dimoni, gradu u pustinji Negev.
Tamo je proizvedena prva serija plutonija, uz pomoć Francuske vlade.
Uloga Francuske u razvoju nuklearnog oružja
„Većina vjerodostojnih izvještaja ukazuje na ulogu Francuske krajem 1950-ih“, rekao je za MEE Shawn Rostker, istraživački analitičar u Centru za kontrolu naoružanja i neširenje nuklearnog oružja.
„Pomogla je u izgradnji reaktora, isporučila ključnu tehnologiju reaktora i podržala mogućnosti prerade plutonija, postavljajući temelje za izraelski nuklearni napredak.“
Koordinacija između Pariza i Izraela proizašla je iz zajedničkog neprijateljstva prema Gamalu Abdelu Nasseru, tadašnjem egipatskom predsjedniku, prema mišljenju francuskih historičara.
Francusko-izraelska saradnja držala se u tajnosti, a nje u početku nije bio svjestan čak ni SAD.
Avner Cohen, izraelsko-američki historičar i profesor, jedan je od najistaknutijih istraživača izraelske nuklearne historije i napisao je nekoliko knjiga o toj temi.
„Prije otprilike pola stoljeća Izrael je stekao kapacitet nuklearnog oružja“, rekao je za Middle East Eye.
Njegovo istraživanje, koje uključuje analizu nedavno deklasificiranih američkih dokumenata, otkrilo je da je Washington krajem 1950-ih i početkom 1960-ih više puta ispitivao Izrael o tome šta radi u Dimoni.
Na kraju, pod pritiskom SAD-a, Ben Gurion je u decembru 1960. rekao Knessetu da je reaktor u Dimoni „istraživački reaktor“ koji će služiti „industriji, poljoprivredi, zdravstvu i nauci“.
Obmana američkih zvaničnika
Tako je počela složena i dugotrajna obmana, jer su američki zvaničnici pregledavali lokaciju osam puta između 1961. i 1969.
Tokom tih posjeta, podzemno postrojenje za separaciju, ključno za proizvodnju plutonija za oružje, bilo je sakriveno. Drugi dijelovi lokacije bili su kamuflirani kako bi se sakrila svrha kompleksa.
Izrael je između tih posjeta ostvarivao značajan napredak. Vjeruje se da je završio svoje tajno podzemno postrojenje za separaciju do 1965, da je počeo proizvoditi plutonij za oružje do 1966, te da je sastavio nuklearno oružje prije juna 1967. i početka rata na Bliskom istoku.
Do kraja 1960-ih, SAD je konačno saznao pravu svrhu Dimone. Prema pisanju Cohena, postignut je tajni dogovor, koji je još na snazi, da Washington neće postavljati pitanja ako Izrael šuti.
Izrael se do sada drži po strani i provodi politiku namjerne tajnovitosti, a zvaničnici nisu niti priznali niti poricali postojanje nuklearnog arsenala.
SAD je navodno uputio i prijetnje disciplinskim mjerama protiv svakog američkog zvaničnika koji javno prizna program.
Od devet nuklearnih sila Izrael je jedini koji nije otvoreno proveo nuklearni test.
Najbliži dokaz je ono što je poznato kao “incident Vela” u septembru 1979, kada su Izrael i Južna Afrika iz doba aparthejda možda proveli zajednički nuklearni test na otoku na spoju južnog dijela Atlantskog okena sa Indijskim.
Neobjašnjivi bljesak iznad okeana
Američki sateliti u to vrijeme otkrili su neobjašnjiv dvostruki bljesak svjetlosti, što je obično znak nuklearne eksplozije.
Južnoafrička vlada aparthejda razvijala je oružje za masovno uništenje pet decenija, ali je svoj nuklearni program okončala 1989. godine. To je jedina zemlja koja je dostigla sposobnost posjedovanja nuklearnog oružja, ali ga se dobrovoljno odrekla.
Izraelski nuklearni program dospio je u centar pažnje u oktobru 1986, kada je bivši nuklearni tehničar Mordechai Vanunu Sunday Timesu otkrio detalje o Dimoni.
Vanunu, koji je na lokaciji radio devet godina, rekao je da je sposobna proizvoditi 1,2 kg plutonija sedmično, što bi bilo dovoljno za gotovo 12 nuklearnih bojevih glava godišnje.
Rekao je da su tokom američkih posjeta 1960-ih američki zvaničnici bili prevareni lažnim zidovima i sakrivenim liftovima te da nisu bili svjesni da se pod zemljom nalazi još šest spratova.
Vanunu je snimio 60 fotografija Dimone, od kojih su nekoliko objavile britanske novine.
U godinama koje su prethodile curenju informacija, Vanunu se razočarao izraelskim postupcima, protiveći se invaziji na Liban 1982. i pozivajući na jednaka prava za Palestince, piše u tekstu.
No, prije nego što je njegova priča uopće objavljena, Vanunua su oteli izraelski agenti.
Dok je boravio u Londonu na trošak The Sunday Timesa, agentica Mossada ga je nagovorila da ode u Rim. Tamo je drogiran, odveden u Izrael, proglašen krivim za špijunažu i odslužio 18 godina zatvora, od čega više od pola u samici.
Po puštanju na slobodu 2004. godine zabranjeno mu je putovanje ili razgovor sa stranim novinarima. Ta ograničenja ostaju na snazi.
‘Samsonova opcija’
Izrael nema javnu strategiju koja uključuje upotrebu nuklearnog oružja, navodi MEE.
Razumije se da Izrael ne razmatra upotrebu nuklearnog oružja osim u najekstremnijim scenarijima ‘krajnje mjere’.
„Scenarij krajnje nužde“ ponekad se naziva „Samsonova opcija“, fraza za koju se vjeruje da su je skovali izraelski čelnici sredinom 1960-ih. Princip je da bi Izrael upotrijebio nuklearnu odmazdu ako bi se suočio s egzistencijalnom prijetnjom.
U teoriji, Samsonova opcija mogla bi se primijeniti ako se Izrael suoči s vojnim porazom koji smatra egzistencijalnim, čak i od nenuklearne sile.
Cohen i nekoliko drugih istraživača rekli su da je tokom rata na Bliskom istoku 1973, kada su Egipat i Sirija izveli iznenadni napad, Izrael razmatrao tu opciju.