Nedavno korišćenje bombi za razbijanje bunkera (eng. bunker buster) od strane SAD-a u napadima na iranska nuklearna postrojenja u Fordowu i Isfahanu izazvala su velike kontroverze u globalnim bezbednosnim krugovima. Iako ovaj tip oružja postoji više od pola veka, ona do sada nisu korišćena u većoj meri.
Kako se pokazalo u napadima u Iranu, ali i u nekoliko prethodnih slučajeva kada su ona korišćena, poput onog iz aprila 2017. godine u Nangarharu u Avganistanu protiv pripadnika ISIL-a, njihova efikasnost veoma varira – od potpunog uništavanja meta do samo manjih oštećenja utvrđenih objekata. Ovakva oružja su najčešće i najmoćnije bombe konvencionalnog tipa u arsenalima zemalja koje ih poseduju, a za napade sa većim učinkom bi bilo potrebno – korišćenje nuklearnog oružja.
Provincija Khorasan je od početka aktivnosti terorističke grupe ISIL bila jedno od njezinih uporišta u Avganistanu. Sistemi pećina koje se protežu kilometrima kroz izuzetno neprohodan planinski teren su bile savršene kako za skladištenje velikih količina naoružanja, tako i za najmanje 1.400 do 1.700 boraca. Naročito se za ovako nešto koristio predeo Achin, koji je čak imao i betonom ojačane ulaze i izlaze iz sistema pećina – pravi mali podzemni grad ili utvrđenje. Tu se nalazio i komandni štab, kojeg je činilo stotinak boraca. U sumrak 13. aprila 2017. godine, američki bombarderi su uz podršku koalicionih snaga na terenu na ovaj bunker bacili GBU-43/B, najveću konvencionalnu bombu i oružje kojim SAD raspolaže. Često nazivana “majka svih bombi” (Mother Of All Bombs, MOAB), GBU-43 je toliko velika da je morala da bude bačena iz transportnog aviona “C-130 Hercules” u posebnoj modifikaciji koja se naziva “Combat Talon Version II”.
Šta sve može ‘majka svih bombi’
Sama GBU-43 bomba je dizajnirana na osnovu starijeg dizajna BLU-82, tzv. zapaljive bombe čija je jedna od namena bila i krčenje velikih površina za vreme Vijetnamskog rata, kako bi se na njih mogli spuštati helikopteri ili manji avioni. Budući da je sama bomba teška gotovo deset tona, nije moguće ni njeno lansiranje poput klasičnih oružja, već se izbacuje posebnim “sankama” (eng. launch sled), nakon čega se aktiviraju dva padobrana kako bi avion, kao i snage na zemlji, imali dovoljno vremena da se udalje. Bojeva glava se sastoji od 8.400 kilograma posebne vrste eksploziva H-6, koji je između tri i četiri puta snažniji od ekvivalentne količine TNT-a. Bomba se do svog cilja navodi inercionim GPS sistemom (satelitsko pozicioniranje), koji četiri puta u sekundi vrši proveru mete.
Bomba GBU-43 nije primarno dizajnirana za probijanje utvrđenja, već kao air burst ordnance, bomba koja stvara ogroman talas izuzetno visokog pritiska i temperature, koji može (u teoriji) da sruši čitave gradske blokove ili ojačana utvrđenja do pedesetak metara dubine.
Ipak, u stvarnosti, ovo je bio i prvi pravi test ovakve bombe u realnim uslovima, a efekat je bio polovičan – iako je uništen dobar deo kompleksa u Nangarharu, te likvidirano oko stotinu boraca ISIL-a i četiri komandanta, najveći deo sistema podzemnih pećina je i danas netaknut.
Zanimljivo je i da se godinama verovalo da je tokom akcije NATO-a 1999. godine u bivšoj SR Jugoslaviji na kinesku ambasadu u Beogradu bačena upravo starija verzija BLU-82 jer se, navodno, verovalo da ispod same zgrade postoji sistem bunkera. Ipak, ovo se ispostavilo kao netačno – na kinesku ambasadu je 7. maja 1999. bačeno između tri i pet JDAM navođenih bombi, koje će kasnije biti masovno korišćene u Iraku i Avganistanu.
Napadi na Saddamove bunkere
Oružje za uništenje bunkera i utvrđenja je bilo od ključne važnosti i tokom prvog rata u Iraku početkom devedesetih. Američko vazduhoplovstvo (USAF) je tražilo način da sa većom sigurnošću može da napadne brojne bunkere koje je iračka vojska pod Saddamom Husseinom gradila godinama, ponajviše prema granici sa Kuvajtom. Takođe, četiri glavna komandna centra u Bagdadu su bila gotovo 40 metara ispod zemlje, a obaveštajne informacije su pokazivale da su zidovi od specijalnog betona i čelika debeli i do pet metara.
Kao osnova je uzet već postojeći dizajn bombe BLU-109/B na koju su dodati laserski označivač mete (LGB) i prva verzija GPS satelitskog navođenja. Ovakav sistem se u testiranju na poligonima Nellis Proving Grounds u Nevadi u avgustu 1990. pokazao kao izuzetno efikasan, te je naložena njegova serijska proizvodnja, sada kao tzv. PAVE sistem (eng. paveway, očistiti prolaz).
Manja verzija, GBU-28 je bila testirana na lokaciji Tonopah Test Range u Nevadi, gde je pokazano da može da probije do 50 metara ispod zemlje ili litica, te do tri metara ojačanog betona. Takođe, posebna verzija GBU-27/Bs je bila razvijena kao “kinetički probijač” (eng. kinetic vehicle) sa mogućnošću da putuje i do 800 metara ispod običnog tla. Ipak, ona se nije pokazala pouzdanom, te se odustalo od njene serijske proizvodnje. Bombe tipa GBU-28 su se pokazale efikasnima u prvom napadu na Bagdad, na aerodrom Al-Taji, te na položaje iračke vojske u okupiranom Kuvajtu, kao i blizu vazduhoplovne baze Al-Salem.
Kineski i ruski aduti
Ipak, SAD nije jedini koji razvija projektile za uništenje krupnih ciljeva i bunkera. Kineska raketa nove generacije DF-15 (Dong Feng-15, NATO naziv: CSS-6) je višenamensko oružje dometa do 600 kilometara sa mogućnošću nošenja bojeve glave sa inercionim navođenjem od 750 kilograma. Glavna namena su joj precision strike napadi – uništavanje velikih i strateški ključnih instalacija poput glavnih komandnih centara, podzemnih utvrđenja, raketnih silosa ili utvrđenih aerodroma, kao i strateških sletno-poletnih pista. Zapadni stručnjaci procenjuju da ona ima domet do Tajvana i većeg dela Južnog kineskog mora ako se lansira sa kopna, te čak do Južne Koreje i delova severne Indije ako se lansira sa transportnog aviona. Kina trenutno razvija i verziju DF-15 HE koja će moći da za misije uništavanja aerodroma nosi i malu nuklearnu bojevu glavu tipa DF-41.
I Rusija poslednjih godina modernizuje svoje rakete za uklanjanje strateških ciljeva. Kh-69 i njena podvarijanta X-69 su razvijene kao unapređenje već postojeće Kh-59. U odnosu na kineskog pandan, ona ima manji domet, oko 400 kilometara. Kh-69 ima sistem za ometanje radara tokom leta, kao i sistem za elektronsko ometanje, što joj daje neke oblike stealth leta (radarska nevidljivost).
X-69 podvarijanta je nastala da bi je mogli nositi lovci Suhoj Su-30 i Su-34, dok se standardna Kh-69 najčešće koristi na Suhoju Su-57 i Migovima MiG-29/K i MiG-35. Bojeva glava ima 330 kilograma i može da se programira u zavisnosti od mete, a budući da je integralni deo trupa same rakete, ona može da razvije brzine do 1.000 kilometara na čas. Zanimljivo je i da za navođenje može da koristi tzv. multi-mode elektronski sistem, tj. i ruske GLONASS satelite, kao i zapadne GPS. Iako zvanično ona do sada nikada nije korišćena, ukrajinski izvori tvrde da je njome početkom aprila prošle godine pogođena termocentrala “Tripilska” blizu Kijeva.