22. juna američki ratnici prešli su u iranski zračni prostor i spustili 14 masivnih bombi. Napad nije bio odgovor na provokaciju; Došao je na pete ilegalne izraelske agresije koja je uzela živote 600 Iranaca. Ovo je bio povratak nečemu poznatom i dobro prakticirano: Carstvo bombardiranje nevinih u cijeloj orijentalističkoj apstrakciji pod nazivom “Bliski Istok”. Te noći, američki predsjednik Donald Trump, koji je bio njegov potpredsjednik i dva sekretara, rekao je svijetu “Iran, nasilnik Bliskog Istoka, sada mora napraviti mir”.
Nešto se hladilo kako su bombe krštene jezikom diplomacije i koliko je uništenje obučeno u odjeću stabilnosti. Da pozovem taj mir nije samo pogrešno; To je kriminalno distorzija. Ali šta je mir na ovom svijetu, ako ne podnosi zapadu? A šta je diplomacija, ako ne i insistiranje da se napadnuli napadače?
U 12 dana da je trajao ilegalni napad Izraela na Iran na Iran, slike iranske djece izvučene iz olupine ostale su odsutne sa naslovnih stranica zapadnih medija. Na njihovom su mjestu bile dugačke značajke o Izraelcima koji se skrivaju u utvrđenim bunkerima. Zapadni mediji, tečno govori jezik brisanja, emituje samo žrtva koje služi ratnom pripoviješću.
A to nije samo u pokrivanju Irana. Već 20 mjeseci, ljudi Gaze su gladovali i spaljivali. Službenim brojem uzeta je više od 55.000 života; Realne procjene stavljaju broj na stotine hiljada. Stvarna bomba u Gazi bombardirana je. Većina škola napadnuta je i uništena.
Vodeće grupe za ljudska prava poput Amnesty International i Human Rights Watch već je izjavio da Izrael počini genocid, a ipak, većina zapadnih medija ne bi izgovorio tu riječ i dodao bi razrađene upozorenja kada se netko usuđuje reći da je netko. Izlagači i urednici učinili bi bilo šta, ali prepoznali su Izrael-ovu beskrajno nasilje u aktivnom glasu.
Uprkos detaljnim dokazima o ratnim zločinima, izraelska vojska se suočila sa medijskim cenzurom, nema kritike ili nadzora. Njeni generali održavaju ratne sastanke u blizini civilnih zgrada, a ipak, nema medijskih krikova Izraelaca koji se koriste kao “ljudski štit”. Izraelska vojska i vladini zvaničnici redovno su uhvaćeni kako laže ili izrađuju genocidne izjave, a ipak se njihove riječi i dalje prijavljuju kao istina.
Nedavna studija utvrdila je da su na BBC-u izraelska smrt dobila 33 puta više pokrivenost po smrtnosti od palestinskih smrti, uprkos Palestincima koji umiru od 34 do 1 u odnosu na Izraelci. Takva pristranost nije izuzetak, to je pravilo za zapadne medije.
Kao Palestina, Iran je opisan pažljivo odabranim jezikom. Iran nikad nije uokviren kao nacija, samo kao režim. Iran nije vlast, već prijetnja – nema naroda, već problem. Riječ “islamsko” pričvršćena je na to poput parenja u svakom izvještaju. Ovo je ključno u tihom signaliziranju da se muslimanska otpornost na Western dominacija mora ugasiti.
Iran ne posjeduje nuklearno oružje; Izrael i Sjedinjene Države rade. A ipak samo Iran baca kao egzistencijalna prijetnja svjetskom poretku. Jer problem nije ono što Iran drži, ali ono što odbija da se preda. Preživio je udarce, sankcije, atentat i sabotaža. Zatražio je svaki pokušaj da se gladi, prisiljava ili izolira u podnesak. To je država koja, uprkos nasilju koja se baca na nju još nije slomljena.
I tako mit o prijetnji oružjem za masovno uništenje postaje neophodno. To je isti mit koji je korišten za opravdanje ilegalne invazije na Irak. Tri decenije američki naslovi šaputali su da je Iran samo “sedmice” iz bombe, tri decenije rokova koje nikada ne stižu, predviđanja koja se nikada ne ostvaruju.
Ali strah, čak i kad je neosnovan, koristan. Ako možete da se ljudi plaše, možete ih smiriti. Recite “nuklearnu prijetnju” dovoljno često, a niko neće pomisliti da pita o djeci ubijenoj u ime “čuvanja svijeta”.
Ovo je modus operandi zapadnih medija: medijska arhitektura koja nije izgrađena za osvetljenje istine, već za proizvodnju dozvole za nasilje, da se obuče državne agresiju na tehničkom jeziku i animiranu grafiku, da bi umanjila javnost sa eufemizmom.
Time Magazin ne piše o zdrobljenim kostima nevinih pod ruševinama u Teheranu ili Rafah, piše o “novom Bliskom Istoku” s poklopcem koji je upadljivo sličan promjeni režima u Iraku prije 22 godine.
Ali ovo nije 2003. Nakon decenija rata, a pretezirani genocid, većina Amerikanaca više ne kupuje u stare slogane i izobličenja. Kad je Izrael napao Iran, anketa je pokazala da je samo 16 posto američkih ispitanika podržalo SAD ulazak u ratu. Nakon što je Trump naredio da se zračni napadi, još jedna anketa potvrdila je ovaj otpor na proizvedenu saglasnost: samo 36 posto ispitanika podržalo je potez, a samo 32 posto podržalo je samo 32 posto
Neuspjeh u proizvodnji saglasnosti za rat s Iranom otkriva dubok pomak u američkoj svijesti. Amerikanci se sjećaju invazija Afganistana i Iraka koji su ostavili stotine hiljada afganistanaca i Iračana mrtvih i čitav region u plamenu. Sjećaju se laži o oružju masovnog uništavanja i demokratije i rezultatom: hiljade američkih vojnika mrtvih i desetine hiljada osakaćenih. Sjećaju se da se ponižavajuće povlačenje iz Afganistana nakon 20 godina rata i neprestano krvavo zaplete u Iraku.
Kod kuće se kaže da Amerikanci rekli da nema novca za stanovanje, zdravstvo ili obrazovanje, ali uvijek postoji novac za bombe, za strane zanimanja, za daljnju militarizaciju. Više od 700.000 Amerikanaca je beskućnici, više od 40 miliona živi pod službenom linijom siromaštva i više od 27 miliona nema zdravstvenog osiguranja. Pa ipak, američka vlada održava daleko najveći budžet odbrambenog budžeta na svijetu.
Amerikanci znaju nesigurnicu koja se susreću kod kuće, ali oni su sve svjesniji utjecaja američkog carskog avantura u inostranstvu. Već 20 meseci su gledali američko-sponzorirano genocidno emitovanje uživo.
Vidjeli su bezbrojnih vremena na njihovim telefonima, krvavo palestinska djeca povučena iz ruševina, dok su mainstream mediji inzistira, ovo je izraelska samoodbrana. Stara alkemija dehumanizirajućih žrtava za izvinjavanje ubojstva izgubila je svoju moć. Digitalno doba je razbilo monopol na narativu da se nekad dale udaljeni ratovi osjećaju apstraktno i neophodno. Amerikanci sada sve više odbija da se premještaju poznatim ratnim drumbom.
Raste prelome u javnom saglasnosti nisu nestali nezapaženo u Washingtonu. Trump, ikad oportunist, razumije da američka javnost nema apetit za drugi rat. I tako je 24. juna uzeo u društvene medije da najavi, “primirje je na snazi”, govoreći Izrael da “ne baca te bombe”, nakon što je izraelska vojska nastavila napadati Iran.
Trump, poput mnogih u SAD-u i izraelskim političkim elitama, želi da se nazove mirovnim proizvođačem dok vode rat. Vođe poput njega, mir je došao da znači nešto u potpunosti drugačije: nespremljena sloboda počinjenja genocida i drugih zločina dok svijet gleda.
Ali nisu uspjeli proizvesti naš pristanak. Znamo koji je mir i ne dolazi obučeno u rat. Nije odbačen sa neba. Mir se može postići samo tamo gdje postoji sloboda. I bez obzira koliko puta štrajkuju, ljudi ostaju, od Palestine do Irana – neprekinuti, neprimjerene i ne žele da kleče u teror.
Stavovi izraženi u ovom članku su vlažni autorov i ne odražavaju nužno uredniku Al Jazeere.