„Preko bare“ nije med i mlijeko: Hrvati na Redditu otkrivaju pravu cijenu života u Americi

crna-hronika
Izvor: crna-hronika

Na Redditu se povela rasprava o tome koliko je teško za prosječnog građanina iz gegiona preseliti se u Sjedinjene Američke Države. Ispod stotina komentara, zajednički zaključak većine bio je jasan: život u Americi nije ni lak, ni jeftin, ni isplativ onoliko koliko se često zamišlja.

Jedan korisnik, koji je posljednje četiri godine stanovnik Hrvatske, podijelio je vlastito iskustvo: “Istina je da je plata veća u Americi. Ali, svaki trošak je veći. Kirija? Najmanje 2.000 dolara mjesečno, bez režija. Hrana? 550 dolara i više. Auto je obavezan – troškovi oko 600 dolara. Sa platom od 55.000 dolara godišnje mogao sam uštedjeti jedva 50 dolara mjesečno.“

Sličnu računicu iznijela je i jedna korisnica: „Plate su veće, ali ne znači da imaš 3–4 puta veću kupovnu moć. U Americi bih morala zarađivati 60% više za isti standard, a u to nisam uračunala zdravstveno osiguranje. U stvari, morala bih barem duplo više.“

Pored finansija, mnogi upozoravaju da je svakodnevni život iscrpljujući. „Moraš sam da prijavljuješ poreze, zdravstvo plaćaš skupo, auto je obavezan, infrastruktura loša, a zakoni različiti od države do države. Ako ne planiraš da postaneš milioner odmah – ne isplati se“, navodi jedan forumaš.

Poseban problem predstavlja procedura legalnog preseljenja. Mogućnosti postoje – zelena karta preko lutrije, studentske vize, au pair program, brak ili radne vize u deficitarnim zanimanjima poput IT-a i zdravstva. Ali sve je to dug, skup i neizvjestan proces. „Na zelenu kartu čekam do 2036. godine“, napisao je jedan Hrvat.

Bilo je i onih koji su mnogo oštriji: „SAD je država trećeg svijeta, ne idi tamo.“ Drugi dodaju: „Plate jesu veće, ali kad sve poplaćaju, ostane im isto ili manje. Jedan zdravstveni problem može te odvesti u bankrot.“

Ipak, nisu svi komentari negativni. Pojedinci su naglasili da im američki mentalitet više odgovara: „Volim njihov entuzijazam. Više pripadam tamo nego u Hrvatskoj.“

Drugi, pak, priznaju da im je nostalgija najveći kamen spoticanja: „Gdje god da odem, jedva čekam da se vratim.“