Iako Zakon jasno propisuje da prijavitelj korupcije ne smije snositi nikakve posljedice, Samirov slučaj pokazuje da je ta odredba tek mrtvo slovo na papiru
Svakodnevno slušamo da je korupcija rak rana bh. društva. Međutim, nadležni već godinama ne poduzimaju ništa kako bi se ta rana sanirala. Naprotiv – dodatno je produbljuju. Poseban problem je to što nisu zaštićeni čak ni oni koji korupciju prijave i steknu status “zaštićenog prijavitelja korupcije”.
Da je to zaista tako, potvrđuje i slučaj Samira Nuhbegovića, bivšeg radnika KJKP “Vodovod i kanalizacija” d.o.o. Sarajevo, u kojem je radio još od 1997. godine. Za njega je prelomna bila 2019. godina, kada je uprava firme donijela dokument kojim se uvodi obavezno i redovno alkotestiranje radnika po službama. Takva odluka izazvala je veliko nezadovoljstvo među zaposlenima.
Novi direktor, ozbiljniji pritisci
Samir je odlučio provjeriti zakonsku osnovu ove mjere i u januaru 2020. godine poslao je e-mail svim zaposlenima u kojem je objasnio da se radi o nezakonitom postupanju, diskriminaciji i ponižavanju radnika. Naglasio je da zakoni već jasno propisuju način postupanja u slučajevima kada je radnik pod dejstvom alkohola. Nakon njegove reakcije, praksa alkotestiranja je obustavljena i nikada više nije nastavljena.
Međutim, Samir tvrdi da mu ovaj postupak nikada nije oprošten. Prve ozbiljnije pritiske osjetio je 2021. godine, nakon dolaska nove uprave i imenovanja Nermina Kapidžije za izvršnog direktora.
– Pritisci su se povećali kroz obim radnih zadataka, imenovanja u različite komisije i određenim pokušajima ponižavanja. Reagovao sam u skladu sa situacijama, ali su u 2022. godini pokrenuli disciplinski postupak protiv mene zbog navodnog prekoračenja roka za obavljanje određenog zadatka. Nakon toga sam imenovan za predsjednika još dvije vrlo zahtjevne komisije, s očitim ciljem da mi se eventualno neobavljanje zadataka iskoristi kao osnova za pokretanje novog disciplinskog postupka kako bi mi se dao otkaz ugovora o radu. Ali, nažalost Uprave, poslove sam obavio profesionalno, bez ikakvih propusta i plan im je propao, iako sam u tom periodu već imao status zaštićenog prijavitelja korupcije i nisam ni krio da mi je dodijeljen taj status. Napominjem da je Zakon Kantona Sarajevo takav da navodi da ne smijete trpiti štetne radnje, što upućuje na zaključak da je zaštićeni prijavitelj korupcije zaštićen. Međutim, moje prijave koruptivnih radnji u KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo i štetne radnje prema meni su pokazale da stvarne zaštite za sada nema – objašnjava Nuhbegović.
Samir je na papiru imao status “zaštićenog prijavitelja korupcije”, ali u stvarnosti – ni “z” od zaštite.
Mrtvo slovo na papiru
Umjesto toga, dočekali su ga pritisci, a ove godine, i otkaz. Iako Zakon jasno propisuje da prijavitelj korupcije ne smije snositi nikakve posljedice, Samirov slučaj pokazuje da je ta odredba tek mrtvo slovo na papiru.
– Status zaštićenog prijavitelja korupcije me nije spasio od nezakonitog otkaza koji sam dobio 11. jula ove godine iako je i Kantonalna uprava za inspekcijske poslove utvrdila da je otkaz ugovora o radu nezakonit i izrekla prekršajne mjere. Međutim, ne može da naloži poslodavcu da me vrati na posao zbog toga. Prošle godine su takođe pokušali da mi daju otkaz ugovora o radu, ali me spasila činjenica da sam stariji od 55 godina, tako da mi ni u situaciji od prošle godine status „zaštićenog“ prijavitelja korupcije ne bi pomogao. Podnesena je tužba 18. juna ove godine po osnovu Zakona o prevenciji i suzbijanju korupcije u Kantonu Sarajevo radi eksterne zaštite od štetnih radnji koje sam trpio i trpim i dalje u smislu otkaza ugovora o radu. Do sada nemamo povratnu informaciju od Suda po pitanju provođenja postupka. U navedenoj tužbi je, prema informaciji mog advokata, preko 50 štetnih radnji koje sam trpio i trpim u statusu zaštićenog prijavitelja korupcije. Samo ova informacija je zabrinjavajuća – ističe ovaj bivši radnik “Vodovoda i kanalizacije”.
Sarajevski kantonalni odbor Saveza samostalnih sindkata obrazovanja i odgoja pružio je podršku radniku VIK-a Samiru Nuhbegoviću.
– Radnik KJKP ˝Vodovod i kanalizacija˝ Sarajevo je dobio nezakonit otkaz, a za što, prema pozitivnim zakonskim propisima, nije dobijena saglasnost relevantnog Sindikata – istakli su u ovom sindikatu.
Teška i dugotrajna borba
Najveća mana Zakona o prevenciji i suzbijanju korupcije u Kantonu Sarajevo je što nema mehanizme kako bi se zaštićeni prijavitelj u praksi zaštitio od loših i štetnih posljedica.
U Federaciji BiH trenutno ne postoji Zakon o zaštiti uznemiravanja na radu, ali Udruženje građana “Stop Mobing” je pokrenulo inicijativu za usvajanje ovog zakona i uputilo je prema Vladi Federacije BiH. Ovaj Zakon već postoji u Republici Srpskoj.
Predsjednica udruženja građana “Stop mobbing” , Anica Ramić je takođe bila prijavitelj korupcije u Domu zdravlja u Trebinju, gdje je bila šef Centra za mentalno zdravlje. Bila je smijenjena sa te pozicije i nakon četvorogodišnje pravne borbe uspjela je da smijeni direktora Doma zdravlja Trebinje i da se vrati na svoju prvobitnu poziciju. I sama ističe da je borba bila teška i dugotrajna, ali da je iz nje izašla kao moralni pobjednik. Ramić nas je uputila u to kakvu bi zaštitu zakon ponudio radnicima u Federaciji BiH.
– Zakon bi pravno definisao šta predstavlja uznemiravanje na radu – bilo da je fizičko, psihičko, verbalno ili seksualno. Time bi se onemogućilo da se ovakvi oblici ponašanja ignorišu ili umanjuju na radnom mjestu. Zakon bi obavezao poslodavce da uspostave unutrašnje mehanizme zaštite – kao što su povjerenici za zaštitu dostojanstva radnika, interne procedure prijave i istrage. Poslodavci bi bili zakonski obavezni da preveniraju i reaguju na svaki oblik uznemiravanja. Ako to ne učine, snosiće pravne posljedice. Zakon bi omogućio da se uznemiravanje sprečava, a ne samo rješava kada se dogodi – kroz edukacije, politike firme i kulturu poštovanja. Usvajanjem ovog zakona, radnici bi imali jasna prava i zaštitu, a poslodavci jasne obaveze. To ne znači da bi svi problemi nestali preko noći, ali bi se stvorio snažan pravni okvir koji štiti ljudsko dostojanstvo na radnom mjestu – ističe Ramić.
Istraživanje Udruženja „Stop Mobbing“ pokazalo je da je čak 72 posto ispitanih žena u Federaciji BiH doživjelo neki oblik nasilja na poslu, dok je taj broj u Republici Srpskoj 57 posto.
Obeshrabrivanje radnika
Sociolog Vladimir Vasić ističe da iz same definicije mobinga vidimo da je to permanentan psihološki pritisak na integritet radnika obično od strane poslodavca ili neposrednog rukovodioca. U Bosni i Hercegovini situacija je dodatno specifična.
– Mi smo siromašna zajednica i do posla se dolazi teško, te su radnici primorani da čak trpe i mobing zbog nekih drugih, dubljih, obično socijalnih razloga i egzistencije. Naravno, imamo i one slučajeve gdje radnici nemaju dovoljan stepen informisanja o svojim pravima koja se često od strane poslodavaca ili rukovodiica zanemaruju na šta i sami radnici prećutno pristaju. Žrtve mobinga obično odustaju od dugotrajnih sudskih procesa jer je to krivično djelo jako teško dokazivo, a ako uzmemo u obzir visok stepen korupcije u bh. društvu onda možemo govoriti i o nemogućem dokazivanju istog i pozitivnog ishoda ka radniku – pojašnjava Vasić.
Nažalost, ovakve situacije kao što je Samirova, obeshrabruju radnike da prijave mobing zbog čega su zakonske izmjene hitne i neophodne.
Za Samira je status „zaštićeni prijavitelj korupcije“ u Kantonu Sarajevo mogao imati naziv i „nosilac antikoruptivne spomenice“ kao simbol hrabrosti, požrtvovanosti i patriotizma, ali bez ikakvih prava i zaštite koji su propisani zakonom.
Jedino pravo koje Nuhbegović može dobiti je stručna pomoć Ureda u postupku sudske zaštite, ako prijavitelj ima novca za advokata.
(InfoRadar)