Ovo je poraz svih nas…Dragovoljac sam i ratni vojni invalid, ispada da smo u rat išli ne da obranimo slobodu nego da slobodu drugima ograničavamo nakon što rat završi. Nije nam, braniteljima, smetalo kad su ‘padale’ tvornice, umirala poljoprivreda, kad se kralo i otimalo, ali nam, eto, smetaju festivali…”, govori Igor Toman, 53-godišnji Osječanin, koji je u Domovinski rat otišao kao 18-godišnjak, u ljeto 1991. Boli ga i smeta, dodaje, gledati što se događa u Benkovcu, u Šibeniku, ta suluda bitka nekih branitelja protiv umjetnosti.
– Dosta branitelja, s druge strane, razmišlja poput mene, ali smo navikli šutjeti, ne ‘talasati’, što koriste male, ali glasne skupine. Umjetnost možete voljeti ili ne, razumjeti je ili ne, ali je ne smijete zabranjivati, kaže Toman, ujedno godinama humanitarac, darivatelj krvi, čovjek omiljen i na društvenim mrežama, na kojima piše lijepe, kratke tople priče o svom odrastanju u Osijeku, o svojim roditeljima nekad. Jako mlad je, svojom voljom, otišao u rat, čemu se njegova majka protivila.
– Ali ja nisam mogao gledati što se događa, što nam rade, mrzio sam ih i pokušavao se na sto načina priključiti obrani. Prvo su me odbili jer sam bio tek učenik trećeg srednje, ali sam se onda priključio grupi mladih koji su dežurali ispred osječkih važnih zgrada, primjerice ispred pošte. Mama me nije puštala pa sam ujutro išao u školu, a navečer bježao na dežurstvo. Naplakala se mama zbog mene… priča nam Toman. Majku je rano izgubio, sa samo 21 godinom, umrla je mlada. Obilježile su ga, kaže nam tiho, i druge neke osobne tragedije. Obilježio ga je i rat.
– Mama me od rata pokušala odvratiti na prijevaru. Poslala me s rođakom u Njemačku kod tetke po neko vozilo za gardu. No kad smo stigli, i prespavali, rođaka ujutro više nije bilo, otišao je za Osijek natrag bez mene, ja sam morao ostati. Tetka mi je i putovnicu sakrila…, prisjeća se Igor kroz smijeh. Prisilni boravak u Njemačkoj je trajao dva tjedna..
– Tetka me vodila na bazen, u kino, svuda, ali ja sam bio nemiran sve do trenutka dok nisam pronašao svoju putovnicu i zbrisao natrag kući u Hrvatsku, nastavlja Toman. Vratio se i priključio Hrvatskoj vojsci. Prvo su ga stavili u sanitet, kasnije je završio u 106. brigadi, iz koje se skinuo 1992. na tri mjeseca kako bi završio srednju školu. Vratio se nakon toga u vojnu policiju, u zaštitno-tragačku desetinu koja je radila s psima, jer imao je s njima iskustva. Osiguravali su terene u raznim akcijama, uključujući Bljesak.
I nakon rata je Igor ostao u vojsci, sve do trenutka kad mu je dijagnosticiran PTSP pa je umirovljen.
– Petnaest dana nakon Bljeska bio sam na terenu oko Pakraca, u nekom srpskom selu. Zatekao sam tamo dječaka koji se igrao sa starom, istrošenom loptom, počeli smo razgovarati – ide li u školu, kako se zove… Rekao mi je da su mama i tata pobjegli kad se počelo pucati, on je ostao s babom. U tom sam trenutku, gledajući tog dječaka, ni za što na ovome svijetu krivog, i ja prelomio svoju mržnju prema onima na drugoj strani, tu je ona nestala, iskreno će Igor.
– Mržnja lako ponese ljude, lako se za njom povedu, a da pritom niti ne moraju biti loši ljudi. Kolo mržnje povesti može dvoje, troje, troje ljudi, koji ne mogu podnijeti da su sad, u miru, nebitni. I tako to krene. Samo je onda i MInistarstvo kulture trebalo odmah reagirati na ovo u Benkovcu, stati na stranu kulture, govori Toman.
– Rat je odavno završo, ja otplaćujem svoj dug društvu…, kaže. Zašto dug, kakav dug, pitamo ga.
– Prati me stalan osjećaj krivnje jer sam umirovljen sa 32 godine, a umirovljen sam zbog PTSP-a. No istovremeno, ja sam u miru proašao svoj smisao, vozim bicikl za humanitarne akcije, dajem krv…, nastavlja Igor.
Sve je počelo 2010., kad je odlučio s mora u Crikvenici biciklom se vratiti u Osijek, u pitanju je 470 kilometara, zanimalo ga je može li prijeći put dulji od 150 kilometara, koliko je dotad najviše mogao odvoziti. Do kuće mu je trebalo 27 sati, uspio je, i odlučio voziti – za druge, za djecu. Sam ili s prijateljem Ivicom Lenardom vozio je, i vozi uzduž i poprijeko Hrvatske – za djecu u domovima, za siromašnu djecu, za djecu u SOS selima, voze im, u pratećim autima, bicikle, doniranu pomoć, svašta. Vozili su i u Ukrajinu 2023., tamošnjem su sirotištu 150 kilometara od mađarske granice donirali pomoć. Tamo je upoznao i Dariju, djevojčicu, zauvijek prijateljicu.
– Tad za oca nije znala, a majka joj je bila u bolnici, borila se za život. Prijatelji i ja smo joj kupili neke sprave jer je išla na operaciju noge, priča Toman.
I sam ima dva sina, jedan je srednjoškolac, drugi jedanaest godina stariji. Biciklom je s prijateljem išao i u Rusiju 2018., kad je bilo nogometno provenstvo, trebalo im je sedam dana dotamo. U jednoj od akcija je ostalo nešto dječjih bicikala pa ih je Toman odvezao u SOS dječje selo u Srbiji.
– Na fesju sam vidio da im trebaju, neka je djevojčica Romkinja imala veliku želju dobiti bicikl pa sam otišao tamo, odvezao im to… prisjeća se Igor.
– Imamo puno većih problema od predstava i filmova. Problem su, recimo, pusta slavonska sela, problem je neizvjesna budućnost naše djece, zaključuje iskreno Igor.