Lažna američka idila: Sedam filmova o životu u predgrađu

Predgrađe – posebno ono američko – je dugo bilo sinonim za miran i idealan obiteljski život. Sredinom prošlog stoljeća, predgrađe je spojilo gradski futurizam s agrarnom tradicijom i omogućilo društvenu regeneraciju i ponovnu izgradnju kolektivnog identiteta. U poslijeratnom gospodarskom preporodu, obnovljeno samopouzdanje i konzumerizam nudili su nove mogućnosti, a američko je predgrađe jamčilo sreću uskraćenu prethodnim generacijama, uz pritisak krutih rodnih uloga i modela tradicionalnog kućanstva.

Ipak, svaki ideal ima svoje pukotine, a film je uvijek bio spreman iskoristiti tu prividno savršenu imitaciju života. Bilo kroz dramu, komediju, triler ili horor, vizualno privlačna predgrađa postala su tajanstvena, mračna i sumorna, a u njih su se uselile intrigantne priče. Životi iza pastelnih fasada i uređenih vrtnih prilaza i dalje su inspirativni, u posljednje vrijeme posebno za nezavisne žanrovske filmove, a njihove priče počivaju na udaljenim odjecima tjeskobe koju je predgrađe nekad utjelovljavalo.

Stepfordske supruge (The Stepford Wives, Bryan Forbes, 1975.)

O kultnom statusu romana Stepfordske supruge američkog pisca Ire Levina i njegove istoimene ekranizacijeu režiji Bryana Forbesa svjedoči činjenica da je sam naslov u kulturni leksikon ušao kao svojevrsna kratica za pasivno, gotovo mehaničko postojanje. Upravo se s takvom stvarnošću susrela Joanna Eberhart (Katharine Ross) kad se s obitelji iz New Yorka doselila u predgrađe Stepforda, malenu i konzervativnu zajednicu u kojoj su maskulina manipulacija i mizoginija davno pustile korijenje.

Stepfordske supruge je znanstveno–fantastični psihološki triler te istovremeno satiričan komentar na silne reakcije na feminizam, Watergate paranoju i moderne teorije zavjere. Osim što je prilično očita metafora za način na koji društvo kojim dominiraju muškarci žene pokušava oblikovati prema vlastitim potrebama, film se bavi i etičkom uporabom napredne tehnologije.

Sreća (Happiness, Todd Solondz, 1998.)

Od mnogo filmova koji su krajem devedesetih godina razotkrivali živote u predgrađu, ni jedan nije bio toliko beskompromisan kao Sreća (Happiness) u režiji Todda Solondza, koji se, osim kao simfonija bijede, može opisati i kao jedan od nejneprimjerenije naslovljenih filmova svih vremena. Uglavnom smješten u predgrađe New Jerseyja, s povremenim izletima u podjednako sumornu umirovljeničku zajednicu na Floridi, film se bavi ubojstvom, samoubojstvom, silovanjem te čak i pedofilijom.

Ova mučna tematika Sreću, bez obzira na pesimističan humor, čini egzistencijalnim hororom u kojem su vrhunske uloge, obojica kao zlostavljači, ostvarili Dylan Baker i Philip Seymour Hoffman. Todd Solondz upućuje kritiku uniformiranosti, skrivanju u prigradske kuće s urednim vrtovima i uredske kabine te okolini koja iza istih fasada krije i čudovišta i njihove žrtve.

Vrtlog života (American Beauty, Sam Mendes, 1999.)

Vrtlog života (American Beauty) je debitantska drama te ujedno i jedan od najboljih filmova Sama Mendesa. U središtu radnje je obitelj Burnham koja vodi naizgled običan život u idiličnom obiteljskom predgrađu. Lester Burnham, čiji lik utjelovljuje Kevin Spacey, proživljava krizu srednjih godina, a u svom uvodnom monologu otkriva gotovo poražavajuće detalje svoje monotone svakodnevice i disfunkcionalnog braka. Nakon što ga privuče mlada djevojka i najbolja prijateljica njegove kćeri, Angela (Mena Suvari), u Lesterov se život vraćaju uzbuđenje i osjećaj naglašene seksualne žudnje.

Vrtlog života je satira o američkoj srednjoj klasi, njihovom iskvarenom poimanju ljepote i zadovoljstva te uvriježenom strahu od monotone svakodnevice i prosječnosti. Jedini prizvuk iskrenosti proizlazi iz odnosa Lesterove kćeri Jane (Thora Birch) s Rickyjem (Wes Bentley) koji se doselio u susjedstvo, premda njegove namjere podrazumijevaju voajerizam i potpunu invaziju na njezinu privatnost. Na kraju, ritualnu monotoniju običnog života prekinule su tragične okolnosti, istovremeno razbijajući prividnu obiteljsku idilu.

Samoubojstvo nevinih (The Virgin Suicides, Sofia Coppola, 1999.)

Samoubojstvo nevinih (The Virgin Suicides) je debitantski dugometražni film Sofije Coppole, a snimljen je prema istoimenom romanu Jeffreyja Eugenidesa iz 1993. godine. Drama prati živote pet malodobnih djevojaka koje s roditeljima stanuju u intimnom predgrađu Detroita, naseljenom obiteljima srednje klase. Radnja je uokvirena pričom skupine dječaka, sada već odraslih muškaraca, koji se prisjećaju zajedničkog djetinjstva u predgrađu te svoje potpune zaluđenosti sestrama koje su živjele prema strogim pravilima koje su postavljali njihovi roditelji.

Nakon što si najmlađa od pet sestara, Cecilia (Hanna R. Hall), oduzme život, čitava se obitelj povukla iz društvenog života i roditelji nastoje zaštititi svoje kćeri od gotovo svih vanjskih utjecaja, a upravo ta privlačna tajanstvenost njihovih života navodi skupinu dječaka iz susjedstva da im se približe. Samoubojstvo nevinih isprepliće brojne estetske simbole – od raznobojnog nakita i vrpcama ukrašenih dnevnika do kičastih vjerskih ukrasa – i toplu atmosferu koja gledatelje s izuzetnom lakoćom uvodi u svijet djevojaka koje nisu uspjele proživjeti vlastite snove.

Donnie Darko (Richard Kelly, 2001.)

Znanstveno–fantastična drama Richarda Kellyja, Donnie Darko, obilježila je čitavu jednu generaciju i postala prepoznatljivim materijalom internetske subkulture na početku milenija. Donnie Darko (Jake Gyllenhaal) je iznimno osjetljiv i nestabilan mladić koji zbog intenzivnog mjesečarenja i halucinacija redovno odlazi na psihijatrijsku terapiju. Radnja započinje padom avionskog motora na Donniejev obiteljski dom, a njega od sigurne smrti spasi jedan od njegovih mjesečarskih pohoda kroz koje ga vodi antropomorfna figura sa zečjom maskom te ga obavještava o približavanju kraja svijeta.

Donnie Darko obiteljski život i probleme jednog adolescenta isprepliće s motivom putovanja kroz vrijeme, a pritom se bavi mentalnim bolestima, krivnjom te pitanjem odgovornosti. Radnjom smješten u osamdesete godine, film reflektira kolektivni pesimizam i paranoične najave apokalipse, a njegova je enigmatska radnja do danas ostala predmetom brojnih rasprava.

Ozbiljan čovjek (A Serious Man, Ethan i Joel Coen, 2009.)

Ozbiljan čovjek (A Serious Man) je stilski izuzetno jednostavna i intimna drama s elementima komedije u režiji Ethana i Joela Coena. U središtu radnje je Larry Gopnik (Michael Stuhlbarg), sveučilišni profesor čiji se privatni i poslovni život istovremeno počinju raspadati, a njega pretvore u nemoćnu žrtvu nesretnih i okrutnih životnih okolnosti.

Suočen s naglom nestabilnošću na radnom mjestu, raspadom braka i obiteljskih odnosa, a zatim prisiljen uzdržavati brata s kockarskim problemom i platiti sprovod ljubavnika svoje još uvijek zakonske supruge, Larry preispituje vlastitu sudbinu te podliježe potpunom očaju. Njegovo se stanje potpune nemoći isprepliće s fragmentima svakodnevice u mirnom obiteljskom predgrađu te je pretvara u niz neugodnih pogleda i još neugodnijih razgovora, ritualno i opsesivno uređivanje vrta te zavidno promatranje života onih s druge strane dvorišne ograde. Ironičan ton gledateljima dopušta smijeh, pa je Ozbiljan čovjek, čak i kad se bavi apsolutnom tragedijom ljudske egzistencije, šarmantna i dopadljiva drama o životnoj nepredvidljivosti.

Suburbicon (George Clooney, 2017.)

Suburbicon je crnohumorna komedija s kriminalističkim elementima u režiji Georgea Clooneyja, čiji su scenarij, uz Granta Heslova, potpisali i Ethan i Joel Coen. Sam naslov filma je naziv za mirnu prigradsku okolicu s pristupačnim i privlačnim obiteljskim domovima čija idilična vanjština skriva bizarne i duboko uznemirujuće priče. Film započinje reklamnom sekvencom u kojoj je idealno obiteljsko predgrađe, Suburbicon, predstavljeno kao utopijska sredina za podizanje obitelji kao temelja američkih društvenih vrijednosti pedesetih godina.

Radnja prati obitelj Lodge čija je vanjština vješto upakirana u figure zaposlenog i odgovornog oca (Matt Damon), nježne i ranjive majke, njezine brižne sestre (obje uloge tumači Julianne Moore) te poslušnog i povučenog malodobnog dječaka (Noah Jupe). Osim velikih tajni i nasilja koje unutar svoja četiri zida skrivaju članovi naizgled savršene i uzorne obitelji Lodge, Suburbicon problematizira i onodobnu rasnu netrepeljivost s kojom se čitavo vrijeme suočava crnačka obitelj čiji je najveći grijeh bio život u predgrađu koje naseljavaju isključivo bjelačke obitelji. Suburbicon je bizaran i humorističan te dobro balansira kontrastom između tople i idilične obiteljske okoline i istine koju skrivaju njezine raznobojne fasade.