Glasovi nepismenih političara su utihnuli. Po prvi put stoje nijemi pred maloljetnicima koji ih ne žele u svojoj budućnosti
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
U mojoj zemlji, Bosni i Hercegovini krvlju natopljenoj, siromaštvom iscrpljenoj, korupcijom gotovo uništenom, odrasli su neki novi klinci i klinceze.
Djeca. Nevina. Čista. Oslobođena trauma događaja kojih se i ne sjećaju.
Izašli su na ulice. Govore jasno. Daju zrele izjave u godinama u kojima smo mi tek učili kako da šutimo. Gledam ih i prvi put nakon dugo vremena osjećam nešto što liči na sreću.
Ova zemlja neće postati zemlja staraca.
Različite startne pozicije
Vraćam se deset godina unazad, u vrijeme kada sam bila u njihovim godinama. Još od osnovne škole nervirala su nas djeca politički aktivnih roditelja, čak i u najzabačenijim selima. Za njih jedinica nije postojala. Dnevnik se zatvarao onog trenutka kada sin direktora ne bi naučio lekciju ili pročitao lektiru.
Nismo tada razumjeli zašto nastavnici pristaju na to. Samo smo tiho komentarisali, onako dječije, iz klupa u kojima smo učili da smo manje važni.
Godinama nakon rata, iz zemalja Evropske unije stizali su darovi u škole. Ali pravo na njih prvo su imala djeca prosvjetnih radnika, a ostaloj djeci ako nešto preostane. Tada smo prvi put naučili koliko je važno „biti dobar“ s „njima“.
Rasli smo. I kretali u život iz različitih startnih pozicija.
Moja raja i ja sa dvadesetak maraka džeparca, sobom u domu koju smo dijelili nas troje i paklicom motanih cigareta kupljenih od sakupljenih bonova. Pad nije dolazio u obzir.
Njihova djeca su kretala s privatnim stanovima, neograničenim džeparcem i pozicijom roditelja iza leđa. Poneko bi nam šapatom rekao da je nečiji otac „kupio fakultet“, da je „kriminalac“. Mi smo učili. Oni su prolazili.
Završili smo obrazovanje koje je ličilo na iscrpljujuću olimpijsku utrku bez sigurnosti da na kraju čeka cilj. To je bio naš posljednji dodir sa sistemom zemlje u kojoj smo rođeni. Do diploma smo već bili umorni od podjela na „nas“ i „njih“.
Pokušavali smo ostati. Prijavljivali se na konkurse. Nisu nas željeli. U prioritetima stranačkih direktora nije bilo mjesta za znanje ni stručnost samo za finansijsko stanje roditelja. Radna mjesta su se prodavala.
Zato je većina otišla. U obećane zemlje Evrope. I snašli su se, svako na svoj način.
Nova generacija
Ja sam ostala. Čudnim spletom okolnosti. Piskarala sam i bunila se prvo tiho, na mikroplanu, a onda sve glasnije kako sam intelektualno i kulturološki rasla.
Uposlenici javnih ustanova zvali su me „problemom“. Načelnik opštine osobom koja iznosi samo negativne priče. Bilo je i profesora u lokalnoj gimnaziji koji su upozoravali učenike da ne čitaju moje tekstove u medijima: „Šta je ona? Ko je ona?“
Godine su prolazile. Za ljude iz sistema postala sam problem koji treba neutralisati. Moju raju su već neutralisali. Ali jedno su previdjeli.
Rasla je nova generacija.
Generacija koja nije opterećena traumama svojih roditelja. Generacija koja zna kako žive njihovi vršnjaci u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj. Djeca koja su vidjela šta se desilo njihovoj starijoj braći i sestrama. Djeca koja ne pristaju na ucjene. Djeca koja neće plaćati radna mjesta. Djeca koja se ne boje vaših podjela.
Ta djeca su danas na ulicama Sarajeva.
Ne samo zbog jedne tragedije. Nego zbog svih tragedija koje su nam donijeli oni kojima drugi pišu govore.
Ne žele direktore, ministre i predsjednike skupština s lažnim diplomama i šupljim patriotizmom. Ne možete ih više plašiti komšijom koji ide u džamiju ili crkvu. Ne možete im prodati priču o izdaji jer su ih svi već dovoljno izdali.
Glasovi nepismenih političara su utihnuli. Po prvi put stoje nijemi pred maloljetnicima koji ih ne žele u svojoj budućnosti.
U Sarajevu je premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk pred njima podnio ostavku. Možda je to politički manevar. Ili nešto potpuno drugačije? Ali, tom ostavkom mladima je, svjesno ili ne, dao krila. Indirektno im je poručio da je država njihova. I da one koji im uništavaju budućnost mogu mijenjati kad god požele.
Zbog toga ta ostavka ima težinu.
Zato gospodo što umišljate da ste srasli s foteljama vrijeme je da osvijestite – vi ste uništili, osiromašili, prodali, osramotili ovu zemlju. Sad stiže nova generacija da provjeri račune.
Oni se ne boje, oni ne šute, oni ne sanjaju o skupim hotelima, kovertama, kuupljenim kovertama. Oni ne znaju za osvetu.
I kad vas budu smjenjivali, neće to raditi iz mržnje nego iz prezira.