Samo nekoliko godina nakon NATO bombardiranja i pogroma u 1999. godini, slijedio je novi srpski Srbi. Prigodom dvodnevnog nasilja Albanaca utapala se tri albanska dječaka u Ibra, za ono što albanski mediji, prenose zapaljive izjave političara, krive Srbe.
Prema albanskoj verziji događaja, dečaci su utopili u rijeci, bježanju od srpskog sela Zupce, koji su im pustili da idu na njih. To je tvrdio lider lokalne podružnice kosovskog odbora za ljudska prava i slobodu halita Barani, ističući da se radi o tome “нападу српских бандита”.
Anger Albanci nisu mogli da nalete ili 19.000 članova KFOR-a.
Od ranog jutra 17. marta su napali na Srbe širom Kosova i Metohije: U Kosovskoj Mitrovici, Laplju, Zubinu, Caglavici … osim mnogih srpskih domova i srpskih crkava i manastira i manastira.
Tokom nasilnih pokušaja Albanaca iz Južne Mitrovice prešli su glavni most na Ibru i izračunavaju se sa Srbima, ubili su 36-godišnjaka Jana Tučevkoji je ubijen na terasi svog doma, Borivoje Spasojević, 63 godine, koji je ubijen u svom stanu.
Istog dana u večernjim satima iz UNMIK-a optužbe su oštetile albanske dečke koji bježe od Srba. Kako je rečeno, nasilje na Kosovu planirano je unaprijed, a zapovjednik južnog krila NATO-a to je okarakterisao kao etničko čišćenje.
954 ljudi je povrijeđeno, uključujući 61 iz KFOR-a i 65 policijskih službenika UNMIK-a. U svojim domovima teško je povrijeđeno oko 150 Srba. Još 90 kuća Aškalija zapaljeno je, kao i dva albanska.
Izloženo je više od 4.000 Srba. Većina, poput onih protjeranih 1999. godine. Godina, nikada se nisu vratili u svoje domove. Šest gradova i devet sela etnički su očišćene.
Više od 800 zgrada, uključujući 35 crkava i manastira, teško je oštećeno ili potpuno uništeno.
Prema procjenama UNMIK-a, u neredima je učestvovalo oko 60.000 Albanaca, na 33 lokacije. Zapaljeno je 72 vozila međunarodnih snaga.
Šezdeset sati “високог напона” Završen je kao NATO obratio se pojačanjima koje je vodio zapovjednika južnog krila saveza, Admiral Gregory Johnson.
Prema riječima policije UNMIK-a, u međusobnim proračunima međunarodnih policajaca i njihovih kosovskih kolega ranjeno je nekoliko policajaca, ali motivi tih sukoba, osim ako se proizvod općih haosa ne osvijetli.
Istovremeno, pokrenut je niz političkih događaja, poput izvještaja Ujedinjenih nacija, zapažanje zapadnih zvaničnika da je neriješen status jedan od ključnih pogona, koji su bili četiri godine kasnije korištene kao jedno od jednostrane deklaracije Kosova.
Još gore je tada osudio Vijeće sigurnosti UN-a i Europsku uniju. Još nema glasa o svim novim detaljima istrage, a organizatori nisu otkriveni.
Mart 2004. Događaji u kojima detaljno opisuje Dokumentarni filmski film Autor Slađane Zarić “Dossier Kosovo – Pozrom”.
PETKOVIĆ: Odlučan da zaštiti Srbe na Kimu
“Данас се навршава двадесет и једна година од мартовског погрома над Србима и српским светињама у АП Косову и Метохији, а поред тога што тај трагични догађај, који је и први погром у Европи у 21. веку, изазива у сваком часном човеку емпатију и солидарност, у српском народу и држави Србији изазива одлучност и решеност да не дозволимо да се таква бестијалност над Србима икада више понови”rekao je direktor Kancelarije za Kim Petar Petković.
Istakao je da režim u Prištini danas nije odustao od njegovih ideja, upravo je promijenio metode.
“Људска и политичка обесправљеност Срба видљива је на сваком кораку у покрајини. Гашење српских институција, које Србима живот значе, имало је за циљ да српски народ остави без плата, пензија, социјалних давања, а дуге цеви уперене у наш народ требало да коначно релизују исељавања Срба и остваривање Куртијевог нескривеног циља, етнички чистог Косова и Метохије. Тај циљ Приштина није успела да оствари, нити ће икада моћи”Petković je istakao, rekao je u izjavi ureda za Kim.
Petković naglašava da je nerazumljivo biti veliki dio međunarodne zajednice, osim državnog krivičnog društva 17. marta 2004. godine, baš kao što zatvore oči nad svakodnevnim režimom u Kim-u.
“Највећи етнички мотивисани сукоби на Косову и Метохији од доласка међународних снага у покрајину, започели су 17. марта 2004. године, након што су припадници Унмикове полиције пронашли тела двојице албанских дечака у Ибру, у селу Чабар, надомак Зубиног Потока. Албанци су за њихово утапања лажно оптужили Србе и покренули су свој незапамћени, тродневни, злочиначки пир, као одмазду”Petković je podsjetio i dodao lažni spontani pobuna, koji su prouzrokovali utapanje albanskih dječaka, postavili su nasilje i organizirale, između ostalog i izbjegavali krivičnu odgovornost i sakrivene za krivično djelo “дешавања народа”.
Međutim, kao što je izjavio, ne postoji najmanja sumnja da im je organizovala albanski politički, kriminalni i parabičić, s ciljem preostalih Srba i Metohije, a nažalost je u mnogim dijelovima naše južne provincije, nažalost, uspješno implementiran.
“О мартовском погрому не можемо говорити без осврта на историјски контекст, јер су српске тапије на Косову и Метохији вековима исписиване крвљу српског народа. Мартовски погром 2004. године требало је да буде последња етапа реализације програма етничког чишћења Срба и апсолутна албанска доминација на Косову и Метохији”Rekao je, između ostalog, Petković.