Puljanka Sanja: Imam četvero djece i glavna sam za kormilom

24 sata
Izvor: 24 sata

Jedrenje ju je privuklo još dok je bila dijete. Ljeti bi na moru promatrala turiste kako jedre na windsurfu u uvali gdje se kupala. Puljanka Sanja Vale Čupić je šefica Jedriličarskog kluba “Delfin” i majka četvero djece, a more i jedrenje su njezina golema strast već desetljećima.

POGLEDAJTE VIDEO:

Split: Tone brod nakon sudara s trajektom


00:09

Split: Tone brod nakon sudara s trajektom


|
Video: 24sata Video

– Taj prizor slobode, snage i povezanosti s prirodom ostao mi je duboko urezan. Na krstašu sam prvi put jedrila prije dvadesetak godina. Radili smo na našem brodu – Show 29 Samba – i nikako da ga završimo i stavimo u more. Tad su brodovi bili skupi, a mi smo već imali bebe. Prošlo je jedno ljeto, pa drugo, i nikako da brod zaplovi. Kad je stiglo sljedeće ljeto, imali smo troje djece: šest godina, četiri godine i šest mjeseci. Više nisam mogla izdržati i rekla sam suprugu: ‘Pa unajmit ću brod!’. Tako smo se spakirali s malim bebama i u Dalmaciji unajmili Elan 31. Krstarili smo splitskim arhipelagom i to mi je bilo fantastično. Djeca su uživala. Nikad ljepše. Sljedeće godine naš brod Samba konačno je ušao u more, prvo bez jarbola, a onda smo ga montirali – i tako je krenula naša jedriličarska avantura osvajanja Jadrana i regata – započela je svoju životnu priču isprepletenu jedrenjem, majčinstvom, kormilarenjem i poduzetništvom.

Predsjednica Jedriličarskog kluba “Delfin” postala je prije četiri godine, kad su se ostali članovi “štufali” i izgubili volju za organizacijom bilo čega. Većinom su to bili članovi desetak godina stariji od Sanje, koji su do tada vodili klub.

– Nisam mogla biti pasivna. Po prirodi sam aktivna i gdje god da se nađem, imam ideje i snažnu želju za unapređenjem. Predložila sam im razvojnu viziju kluba. Svi su bili sretni da se netko takav pojavio i preuzeo palicu te poveo klub naprijed. Svi su me jednoglasno izabrali. Složila sam tim nesebičnih dobrih ljudi s kojim sam krenula ostvarivati viziju da JK ‘Delfin’ postane pokretač masovnijih jedriličarskih manifestacija i da se kultura jedrenja na krstašima širi na širu populaciju – uključivanjem umjetnika, glazbenika, fotografa, sponzora… Vođenje kluba, kao i vođenje tvrtke, iziskuje menadžerske vještine, brzo razmišljanje i razvijanje suradnje. Naš angažman u klubu je volonterski. Organizacija regata i regatavanje su naš hobi, kvaliteta života koju živimo i dijelimo – priča Sanja.

Na pitanje je li jedrenje možda “rezervirano” za muškarce, rekla je da je jedrenje jednako za sve, ali da je ženama možda fizički malo teže jer iziskuje snagu.

– Nedostatak mišićne mase nadoknađujemo mozgom jer moraš više razmišljati kako ćeš nešto izvesti. Ja, primjerice, koristim obje ruke za podizanje glavnog jedra, dok dečki to uspiju i jednom rukom. Imam supruga koji je snažan i podijelili smo si uloge. Kad je jak vjetar, on trima jedra jer su sile u njima veće. Ali kad je bonaca, ja imam više natjecateljskog duha koji ne opada. Izazov mi je uhvatiti onaj lagani lahor i pokrenuti brod u pravom smjeru – detaljno nam je Sanja objasnila.

Kaže da joj je kod jedrenja najvažnija sigurnost, pa kad na brodu ima ljude bez iskustva, prvo ih upozna s osnovama sigurnosti i objasni kako se brod ponaša. Kad shvate da je normalno da se brod nagne i da boom prilikom okreta lagano prijeđe na drugu stranu, sve je lakše.

– Stalno upozoravam na prste, na korištenje rukavica… Najvažnija mi je sigurnost. Samo jedrenje je ‘easy’, ali regatavanje zahtijeva dodatno znanje: osim pravila plovidbe, moraš znati i regatna pravila. Moraš paziti na sebe i na druge. Kad imaš stotinu brodova na startu, kao na našoj regati Full Moon Sailing Spectacle, to nije kao kad sam isploviš u krstarenje. Regatavanje zahtijeva potpunu koncentraciju, predanost i upornost do samoga kraja. Kad upadnemo u polje bonace, neki se opuste, piju, odmaraju, ali kod mene toga nema. Ostajem fokusirana i pokušavam izvući najviše iz svake situacije. Moj suprug je flegmatik, pa kad je navigacijska regata i bonaca, često dobar dio rute odradim sama – kaže nam je Sanja.

Majka je četvero djece, od kojih su neki i odrasli ljudi, ali sve je “zarazila” jedrenjem. Sin Matija (22) studira brodogradnju u Rijeci, a kći Nela (20) studira MBA u Nizozemskoj. Oboje su C skiperi i čim završe obaveze na faksu, profesionalno se bave jedrenjem, edukacijama za polaganje B kategorije i turističkim sailing turama. Njima je prirodno baciti sidro, vezati brod, dići jedra, natrimati ih za maksimalnu brzinu, kao što je nekome prirodno zabiti gol ili koš.

– Imali su fazu u pubertetu kad su se zasitili broda i jedrenja, ali su se vratili i osjetili moć upravljanja jedrilicom od 10,5 metara. Srednja kći Dora (18) voli ići s nama na regate i glavna nam je za hendlanje genakera, a Matija zna povesti i prijatelje studente na regatu. Najmlađa Sara (14) sad upisuje Matematičku gimnaziju i trenutačno joj regate nisu omiljena aktivnost – što je sasvim prirodno. Ali kad je ženska ‘đita’, i Sari bude zanimljivo – to je drugačija energija -govori ambiciozna i neumorna Sanja.

Na pitanje je li jedrenje opasan sport, rekla je da može biti opasan ako “ne znaš što radiš”. Sama plovidba nosi rizike ako nema dovoljno iskustvenog treninga. Upravo ju je to potaknulo da sinu predloži da radi edukacije i treninge za B skipera. Dodala je da će svi biti mirniji i sigurniji ako novi polaznici prođu edukaciju. Iz skripte se može naučiti teorija, neki samo nabubaju gradivo i polože, ali to nije dovoljno. Sanjinoj ekipi važno je da se svi osjećaju sigurno na moru i da stalno imaju svijest o odgovornosti. Zanimalo nas je što sve treba imati na jedrilici od opreme za “ne daj Bože”?

– Na brodu je obvezna sigurnosna oprema: od pirotehnike, pojaseva, priručne prve pomoći, pa do splavi ako je offshore plovidba. Ali najvažnija je ipak – pamet u glavi. Uvijek se vodim time da opreza nikad nije previše. Možeš ti 100 puta biti u pravu, ali to ti ne vrijedi ako drugi nisu. U navigaciji su ključni odlučnost, poznavanje pravila i situacijska svjesnost. Po prirodi sam planer. Važni su mi planiranje, izvedba i kontrola. Tako funkcioniram u poslu, plovidbi i životu. Što manje pretpostavljaš, a više provjeravaš, to je manje nesporazuma i nesreća. Tako je kod jedrenja. Procjenjujem sve: vremensku prognozu, sposobnosti posade i opremljenost broda. Poštuj more i prirodu u svakom trenutku – mudro je rekla Sanja.

Najneugodnije iskustvo imala je prije petnaestak godina, kad su njihovim prvim brodom isplovljavali iz zaljeva Pantera na sjeveru Dugog otoka i krenuli prema jugu. Bilo je rano jutro, vrijeme nestabilno, ali prognoze nisu najavljivale nepovoljne uvjete.

– Nakon nekoliko milja počela se spuštati magla. Činilo se to privremenom, ali ubrzo nismo vidjeli prst pred nosom. Stajala sam na pramcu i promatrala. Suprug je plovio sporije, oko tri čvora, uz uključeni zvučni signal. Odjednom sam povikala da se nešto čuje. Iz magle nam se brzinom od minimalno šest čvorova približavao charter brod bez ikakvog signala. U posljednji trenutak smo se izbjegli. On vozi, a žena s njim zavučena u kokpit. Pomislila sam – ti ljudi nisu normalni. Tad si jednostavno nemoćan – prisjetila se trenutaka užasa.

Sanja je s obitelji do sada jedrila po cijelom hrvatskom Jadranu, i u Sloveniji, a nedavno su se vratili s jedrenja u Veneciji, i to na regati koju je baš ona organizirala. Teško joj je reći gdje je najljepše jer svaki dio Jadrana ima svoju čar. Sjeverni Jadran redovito nudi vjetar, što je raj za jedriličare. Šibenski arhipelag očarava otočićima, a krajnji jug i Kvarner imaju poseban šarm.

– Svaka đita (kad govorimo o cruisingu) donosi novu magiju. Ljeti često bježimo iz Pule prema jugu, na Biševo, Vis, Lastovo… Tamo gdje je manje gužve i gdje se osjeća snaga otvorenog mora, Jadran kakav je nekad bio. Kod Badije je divno kupanje, posebno izvan špice sezone. A prizor jelena na otoku uvijek me razveseli. Jedrenje kroz Kornate i šibenski arhipelag ima poseban šarm, a otok Prvić nas je ‘kupio’. Jutarnja kava iznad Memorijalnog centra ‘Faust Vrančić’ postala je naša mala tradicija. Ili, recimo, kavica u Salima na Dugom otoku u Maritimu. Na sjeveru obožavam Rab, Cres, Mali Lošinj, Unije i Susak koji su idealni za vikend izlete. A kad jedrimo ozbiljno, u dva tjedna obiđemo gotovo cijeli Jadran. Prođemo 50-ak milja dnevno. Kad ima vjetra jedrimo, a kad ga nema, kupamo se u nekoj divljoj vali i uživamo – opisala je Sanja ljepote kojima ni danas ne može odoljeti.

Ipak, posebno mjesto zauzimaju i Brijuni – otočki raj netaknute prirode. Kad organiziraju Brioni regatu, obiđu ih električnim autićem, okupaju se gdje požele te uživaju u miru i divljini. Sanja se voli stopiti s prirodom i osjetiti duh mjesta. Nekad traži divljinu, a nekad urbanost – ovisno o danu i raspoloženju.

– Lani smo đitu spojili s koncertom Tommyja Emmanuela u Šibeniku, dok su se cure jednako zabavile na Severininu koncertu u Makarskoj. Na moru možeš imati sve – i mir, i adrenalin, i prirodu, i kulturu – upravo zato ga toliko volim – oduševljeno nam je priznala Sanja.

U svemu što radi uz nju su uvijek suprug i djeca kao najveća podrška, dok joj je u klubu najveća podrška prijatelj i dopredsjednik kluba kojega je motivirala da s njom krene u avanturu izgradnje kulture jedrenja na krstašima. Bez njegove predanosti i entuzijazma, rekla je da mnoge stvari u klubu ne bi bile moguće. Suprug i ona su poduzetnici – svatko u svojoj domeni.

– Ali imamo i zajednički projekt u koji smo uključeni svi kao obitelj. Naš zajednički projekt je TAKUIN, aplikacija koja pomaže iznajmljivačima raznih rekvizita u organizaciji i praćenju poslovanja. Sin Matija vodi tehničku podršku i radi s klijentima, dok je moj fokus na razvoju poslovanja, brendiranju i izradi web stranica. U tome mi povremeno pomaže i kći Nela, koja studira MBA u Nizozemskoj. Važno mi je da s vremena na vrijeme svi zajedno otputujemo. To su naši obiteljski team building trenuci. Svako putovanje sama planiram i organiziram, a trudim se uvijek spojiti korisno s ugodnim. Vjerujem da je ključno preuzeti inicijativu i samostalno oblikovati život kakav želiš – ne čekati da se ‘zvijezde poslože’ – rekla je Sanja.

Možda se zato i njezin brod zove Ikigai – što u japanskoj filozofiji označava “razlog zbog kojeg ujutro ustaješ”. To je obiteljski brod s kojim se ide u regate te s njim jedre i uživaju u svakom trenutku na moru. Za Sanju je more sloboda. Onaj čisti trenutak u kojem ništa drugo nije važno osim sadašnjosti. Potpuni “reset”. Bez buke svakodnevice. Samo ona, brod i more.