“Ликвидирали смо Петра Петровића, али није то тај Петар Петровић, јер смо ушли са друге стране села. Има један човек са сличним именом и презименом, њега смо ликвидирали, али нема везе, и он је био народни непријатељ…“
Tako otprilike, piše u jednom od poslijeratnih dokumenata, od kojih je Vlada Srbije, 2009. uklonila sekretarsku oznaku, prepričava Srđan Cvetković iz Instituta za savremenu istoriju. Cvetković je imao uvid u spise, a neki detalji se sjećaju danas.
“Рецимо, за професора Драгољуба Јовановића… Тито је дао миг (Александру) Ранковићу, а то је описао и (Милован) Ђилас у својима мемоарима – да се Драгољубу Јовановићу нађе кривица. Све то пише у елаборатима. Има и намештања убистава. Неком је намештено да се убије у руднику тако што ће га згазити вагон са угљем”CIVKOVIĆ kaže.
Tajne usluge u Srbiji, kao i u zemljama bivše Jugoslavije, provele su različite vrste nadzora nad onima koji su bili sumnjičavi. Shodno tome, za većinu ljudi koji su uslijedili su osobni spisi.
Cvetković kaže da je od 2009. godine u Srbiji oznaka tajnosti nije preuzeta nijedna datoteka ili datoteka, dok su druge zemlje u regionu, prema njegovom mišljenju, radile sa većinom poslijeratnih dokumenata.
“Обично су то учиниле доношењем закона о отварању досијеа, да се види шта се ту радило, ко су били сарадници, колико су људска права кршена. Друга мера је Закон о лустрацији који је код нас донесен, али је остао мртво слово на папиру. Затим, закони о рехабилитацији и враћању имовине, јер су људи често остајали без имовине у процесу револуционарног преображаја власти”Cvetković ističe.
(Ne) povjerljivo
U Srbiji tačan broj tajnih datoteka nije poznat, a prilika da se utvrdi da je broj promašen početkom 21. veka, kada je otvorena individualna državna sigurnost, tvrde da poznavalac. Predstavljamo, otkrivaju se da su neki od njih u arhivu Srbije i vojne arhive. Ne postoje tajne dokumente u arhivi Jugoslavije, ali čuva se samo civilni arhivski materijal, a zakonski rokovi za objavljivanje isti su za sve.
Dragan Teodosić napominje iz arhive Jugoslavije da prema Zakonu o arhivima 2020. godine. Isto nakon 30 godina za civilno, a nakon vojnog grada.
“А то све уколико стваралац те грађе није одредио другачије”Naglašava Teodošić.
Stručnjaci vjeruju da bi, ako su tajni arhiv koji imaju sigurnosne službe bili dostupni javnosti, ljudi bi bolje razumjeli događaje i sukobe u bivšoj Jugoslaviji. Poznavači ove teme smatraju da bi objavljivanje tajnih datoteka otkriveno mnogim planovima i izvještajima o sigurnosnim uslugama.
Ali ne samo to, već i informacije o smrti Nacionalnog upravljanja sigurnosti Slobodana Penezića, Krcuna 1964., 1999. godine, atentat na Zoran Đinđiću 2003. godine. I ubijeni od strane vojnika u kasarni u Topčideru 2004. godine. Godine.
Cvetković podsjeća da datoteke nisu otvorene na ovom području od 1945. godine. Godine.
“Иако постоје они оквири од 30, 50 и 70 година, код нас ето и после тога нису отворени”Cvetković ističe.
Više puta, razna udruženja, organizacije, uključujući političare, predloženu sprovođenje zakona koje bi regulisale objavu tajnih dosijea i propisane ko im i kako mogu pristupiti po isteku roka. Kao što kažu da se uputi, gotovo ništa nije učinjeno.