U Časničkom domu u Lori održan je seminar za trenere i delegate Nogometnog središta Split. Uz međunarodnog sudca Duju Strukana koji je iznio najnovije detalje i izmjene o pravilima nogometne igre, gost predavač bio je i legendarni BiH nogometaš i trener Vahid Halilhodžić koji je pričao i osvojim trenerskim početcima, borbama s predsjednicima, sponzorima i taštinama nogometnih moćnika, zbog čega je čak tri puta bio smijenjen s klupe reprezentacija koje je kvalificirao na Svjetsko prvenstvo.
– Hvala Vahi što je došao. Teško ga je bilo nagovoriti, ali sada je tu s nama. Svi znamo da je bio vrhunski igrač, ali ono što je napravio kao trener, ja mu skidam kapu – rekao je u uvodu Ivan Gudelj i dodao kako je Vahu upoznao u reprezentaciji, kada je pred svima okrenuo stol naopako.
– Bio sam nezadovoljan što kao najbolji napadač i strijelac nisam igrao za reprezentaciju i pravio sam velike probleme samo da me potjeraju. Znate kako je to bilo vrijeme, nisi smio otići sam iz reprezentacije, pa sam ja radio sve ne bi li me potjerali, ali eto, nisu. A i trener je bio dovoljno mudar da ne vidi moj incident, okrenuo je glavu i otišao – rekao je Vaha.
Na početku se Halilhodžić dotakao svog odrastanja, a otkrio je i da se relativno kasno počeo ozbiljno baviti nogometom.
– Rođen sam u Jablanici. Bio sam relativno dobar đak. Nisam ni trenirao nogomet, igrao sam na turnirima malog nogometa. Brat mi je igrao u Veležu. Tek kada sam imao 16 godina došli su iz Veleža te sam krenuo trenirati. Nakon završetka srednje škole planirao sam ići na fakultet, želio sam postati inženjer je u mojoj Jablanici ima nekoliko hidrocentrala i inženjeri su bili pojam za sve nas. Međutim, iz Veleža su rekli da idem s njima na pripreme i odlučio sam se za nogomet. Punih 17 godina bio sam profesionalni igrač, iz Veleža sam otišao u Francusku gdje sam doživio pravu igračku karijeru – rekao je.
Nakon završetka igračke karijere niste odmah krenuli trenerskim putem?
– Dvije godine nakon kraja igračke karijere nogomet mi je počeo pomalo nedostajati pa sam upisao trenersku školu. U Francuskoj sam vodio drugoligaše, ali imao sam problem, nedostajala mi je diploma francuske trenerske škole i zabranjen mi je rad, i to ni manje ni više nego od legendarnog Guya Rouxa. Upisao sam školu u Sarajevu, malo po malo se bavio biznisom, otvorio sam i pekaru, bio jedan od najbogatijih ljudi u Mostaru, a onda je u ratu sve nestalo, ostao sam u robi koju sam imao na sebi, doslovno u majici kratkih rukava. Otišao sam u Francusku gdje mi je bila obitelj, upisao trenersku školu i naporno radio tri godine. Trenerski poziv je kompleksan, treba imati veliki radijus razmišljanja. Jedno vrijeme sam i posuđivao novac da bih mogao obilaziti momčadi koje imaju pobjednički gard i karakter. Bio sam u Bayernu, Borussiji, Barceloni, Ajaxu. Zanimalo me sve. I kako se radi u omladinskom pogonu, i kako se gradi struktura kluba. Imao sam bilježnicu gdje sam sve zapisivao. Nakupio sam puno iskustava, ali imao sam i svoje poglede i gradio viziju svog budućeg rada. Otišao sam nakon toga u Afriku, u Maroko, Raja Casablanca se zove jako popularni klub koji na utakmicama ima i po 100.000 gledatelja. To je kao Hajduk, ali puta pet jače po pritisku koji je oko kluba. Imao sam dosta uspjeha, osvojio sam domaće prvenstvo i afričku Ligu prvaka, nakon čega sam otišao u Lille. Od druge lige došli smo do Lige prvaka i tu mi se otvorila trenerska karijera.
Tijekom trenerske karijere susretali ste se s brojnim različitostima i problemima?
– Trenirao sam na raznim kontinentima klubove i reprezentacije. Svaka sredina i ekipa imaju svoj identitet. Kada treniraš u Africi, a onda odeš u Japan, to je nešto potpuno drukčije. Kroz rad saznaš puno toga o kulturi, običajima određene države. Gdje god sam došao ostavio sam trag. Nisam nikoga prevario, svugdje sam ostavio pozitivan dojam.
S četiri reprezentacije (Alžir, Japan, Obala Bjelokosti i Maroko) izborili ste odlazak na Svjetsko prvenstvo, ali samo ste s Alžirom 2014. godine bili u Brazilu. Kako to?
– Svaki put kada sam kvalificirao reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo bili su to najveći uspjesi u povijesti te zemlje. Ali svejedno su mi tri puta oduzeli Svjetsko prvenstvo. Možda sam ja krivac, možda ljudi misle da sam budala, ali takav sam karakter, nisam dozvolio da mi se miješaju u posao. Recimo, predsjednik saveza mi kaže da moram voditi dva igrača, a takve stvari ja baš i ne volim. Trener je najvažnija ličnost kluba. Možeš slušati predsjednika, ali moraš imati viziju i biti svoj. Ako pristaneš da ti netko može promijeniti ideju, to nije dobro. Trener treba čuvati kredibilitet. Jednog trenutka ako popustite igrači to saznaju. Imao sam puno velikih igrača, Ronaldinha, Drogbu, Hakimija, ali moja je bila zadnja. Jednom mi je Drogba rekao da ne može putovati na utakmicu jer ga boli noga i ja sam mu rekao da ide iako je povrijeđen, a ako odbije da ga više nikad neću pozvati. I putovao je.
Je li istina da su vas s klupe Japana smijenili sponzori?
– Nogometni savez Japana drže tri sponzora, i nitko ne može unutra, bez obzira koliko nudio. Predsjednik ne odlučuje o puno stvari, tamo je sve biznis. Njihovi “manekeni” u reklamnim kampanjama nisu igrali, a bili su na reklamnim panoima preko 50 katova visokih nebodera i to mi nisu oprostili. Predsjednik me pozvao i rekao je da je kraj, završen posao i nema više komunikacije. Isplatili su mi cijeli ugovor i to je bilo to. Na odlasku se želio pozdraviti sa mnom, ali mu nisam želio pružiti ruku.
Veliki pečat ostavili ste u Alžiru?
– Alžir je postao poznat jer je odigrao odličnu utakmicu protiv Njemačke na Svjetskom prvenstvu. Mi smo bili jedina reprezentacija koja je nadigrala Nijemce. Ne možete ni zamisliti kako je jedna skromna ekipa postala velikan. Da sam bolji diplomat vjerojatno bih išao na tri Svjetska prvenstva. To je velika promocija za jednog trenera. Gleda te 2-3 milijarde ljudi. Poslije utakmice Alžira i Njemačke u Brazilu otišao sam u shopping centar da kupim poklone prijateljima i obitelji, ljudi su me prepoznali, digli su me na ramena, bilo je baš lijepo.
Maroko ste preuzeli u ljeto 2019. godine i odveli ga u Katar, ali vas nije bilo na otvaranju protiv Hrvatske?
– U Maroku sam proveo nešto više od tri godine. Bilo je vrijeme Covida nedugo nakon što sam došao, ali sam bio svjestan da imam vremena napraviti ekipu za Svjetsko prvenstvo. Trener u klubu i u reprezentaciji nije isto. U reprezentaciji imaš osam dana, pa što napraviš. Igrači dolaze umorni i ako kreneš neke jače treninge, to nije dobro. Došao sam do ideje da napravim knjigu u kojoj su svi važni postulati za uspjeh. Već sam bio pripremio i taktiku za Hrvatsku, bio sam uvjeren da ćemo pobijediti 1-0, šest mjeseci sam radio na tome. Možda je dobro za Hrvatsku što su me smijenili jer sam bio uvjeren da možemo pobijediti. Situacija s Marokom puno me povrijedila, kao čovjeka i kao trenera.
Kolika je razlika voditi veliki i manji klub ili reprezentaciju?
– Kada si u Barceloni i imaš tehnički savršene igrače, ti možeš igrati posjed. Kada si u Alicanteu, to nije lako. Nije isto trenirati Barcelonu ili Bayern s vrhunskim igračima i momčadi nižeg ranga. Trenirao sam Lille, igrali smo Ligu prvaka, a imao sam igrače koji nisu mogli dva puta dodati loptu. Na kraju smo izgubili 1-0 iz slučajnog pogotka, a Manchester United je tada bio najbolji. U nogometu je jedina istina rezultat. U tome su Talijani postali poznati. Nijedna talijanska ekipa osim možda velikog Milana nije imala igru. Pa eto, ni Gattuso u Hajduku nije mao igru a bio je u konkurenciji za naslov prvaka sve do kraja.
Kako ste rješavali probleme s velikim igračima teškog karaktera?
– Pričom. Uvijek morate staviti do znanja da je ekipa iznad svakog igrača, bez obzira zvao se on Messi ili Ronaldo. Igrače se nikad ne smije psovati, treba imati granicu. Ako povrijediš igrača psovkom, gubiš kredibilitet.
U karijeri ste doživjeli mnoga razočaranja, a jedna od neostvarenih želja vam je klupa Bosne i Hercegovine?
– Zvali su me više puta. Odbio sam Bosnu i Hercegovinu iz dva razloga. Da mi se odigra utakmica u Mostaru, a potom u Banja Luci, e to je onda Bosna i Hercegovina. Ovako nema smisla. I zato što su mi neki govorili da ja ne volim svoju domovinu, da sam pljunuo na svoje ognjište.
Kako je bilo surađivati sa Zdravkom Mamićem u Dinamu?
– Ovdje u dvorani su vjerojatni svi hajdukovci i svatko ima svoje mišljenje o Zdravku Mamiću. U 11 mjeseci koliko sam proveo s njim nisam imao nijedan problemčić. I onda zadnja utakmica, igra se na Maksimiru, Dinamo je već odavno prvak s 20 bodova prednosti, i čeka nas još ta jedna utakmica. Dao sam priliku igračima koji malo igraju i prvo poluvrijeme je bilo loše. Bio sam pun žestine da uđem u svlačionicu, a tamo me čeka Zdravko i pita može li ući… Ja govorim: “Zdravko, to je moj posao” i uđem, on iza mene. Krenem nešto reći, on iza mene psuje, viče. Rekao sam mu “ja sam ovdje gazda” i tu smo se razišli.
Čujete li se danas s Mamićem?
– Mi smo imali divnu suradnju, to što je bilo na zadnjoj utakmici je već zaboravljeno, život ide dalje. Nekad ga čujem, svatko ima svoj život i mišljenje. Ja sam proveo 11 divnih mjeseci u Zagrebu i Hrvatskoj. Mene je Hrvatska jako lijepo primila i nema potrebe pljucati po nekim stvarima koje nisu istina da bi zadovoljio neka mišljenja. Meni je drag i Hajduk kojeg pratim već godinama, ništa ne krijem, ali ne pratim Hajduk zato što bih želio jednoga dana raditi kao trener na Poljudu.
Svako malo vraćate se na Hajduk?
– Hajduk mi je drag klub, gledam atmosferu na Poljudu. To sam vidio samo u Maroku, u Marseilleu i Južnoj Americi. To je nešto fenomenalno. Žao mi je što već 20 godina Hajduk nije prvak. U bivšoj državi imali su fenomenalnu ekipu, ali kada bi dolazili u Mostar “pos***i” bi se u gaće. Oblak, Šurjak, Jerković, Mužinić, Holcer… Velež je u to vrijeme u Mostaru bio jak, ali i mi smo bili slabi u gostima, čim bi prešli Bunu i nama bi se prkno stisnulo.
Mnogi kvalitetni igrači su iz Veleža prelazili u Hajduk, prije svih Primorac i Slišković, jesu li i vas zvali?
– Bio sam na pregovorima u restoranu Javor u Podstrani s Antom Žajom koji je bio izaslanik predsjednika Hajduka Tita Kirigina. Imao sam ponude i Dinama, i Zvezde, i Partizana, ali Hajduk je nudio najviše. Hajdukov Tito bio je jači i od predsjednika Tita. Ali nisu mi dali u Hajduk, vrlo jaki BiH političar Džemal Bijedić mi nije dao, rekao je: “Mali, ti moraš ostati, dajte mu sve što traži i on ostaje u Mostaru.” Nudile su mi se velike pare, a ostao sam u Veležu koji nije mogao ni ćevape kupiti. Bili smo mali, igrali su grubo protiv nas, a sudci nas nisu štitili. Ali Velež je bio omiljen, većini navijača je bio drugi klub za koji su navijali, nakon svoga. Recimo, moj najstariji brat Hasan bio je veliki navijač Hajduka i kad bih ja išao gledati drugog brata Salema u Mostar, on je išao gledati Hajduka u Split.
Pratite li danas HNL?
– Slabo, ponekad pogledam utakmicu Dinama ili Hajduka, ali većinu vremena živim u Francuskoj a tamo nemam program na kojem mogu gledati.
Bili ste napadač, koji vam se napadač u Hrvatskoj sviđa najviše, Livaja, Petković, Beljo…?
– Glavni igrač u svakoj momčadi je strijelac a Hrvatska je imala strahovito dobrih napadača, od Šukera, preko Bokšića, do Mandžukića. Nemojmo dalje…
Jeste li navijač nekog kluba u Hrvatskoj?
– Jesam, Dinama. Velež i Dinamo su moji klubovi. I Neretva, da njih ne zaboravim. Pratim i njih. Tamo mi je bilo lijepo, U Metkoviću sam naučio jesti ribu, jegulje, žabe sam probao, lovio liske.
Boban dosta mijenja u Dinamu?
– Kad Dinamo nije prvak to je revolucija, i zato se i događa dosta promjena. Zvone je došao, ima drugačiju viziju, dosta je igrača otišlo. Ne znam puno jer nisam na izvoru informacija, ali Dinamo će opet biti jedna od glavnih kandidata za naslov, jer njih to jedino zanima.
Kako komentirate velike uspjehe hrvatske reprezentacije?
– Hrvatska je fenomen. Jedna mala država da ima toliko vrhunskih sportaša. Viceprvaci svijeta u nogometu, ja to ne mogu ni zamisliti, to je fenomen. Hrvatski sport zaslužuje veliki spomenik za promociju države. Kada se u inozemstvu spomene Hrvatska, misli se na sportaše.
Je li Luka Modrić najveći igrač koji je ponikao na prostorima bivše države?
– To ne mogu reći, to je nezahvalno. Skoblar, Sušić, Jerković, Džajić… gomila je tu velikih igrača. Ovo što je Luka napravio je fantazija, to nitko nije napravio, ali kao pojedinac, teške su to usporedbe. Ne možeš usporediti Modrića i Messija, to su različiti igrači. Ali ovo što Luka radi je fenomenalno, on je u 40. godini igrao u Real Madridu. Vjerojatno su mu drage pare, ja ne znam zašto bi drugačije toliko dugo igrao. Čudi me kako mu nisu dosadili treninzi, putovanja, obaveze, daleko od prijatelja, obitelji.
Tko je vama najdraži igrač s prostora bivše države?
– Ja. Ja sam sam sebi najdraži i najbolji.
Jeste li stavili točku na karijeru ili možda opet prihvatite neki izazov?
– Jesam, dosta je bilo. Kad me nije poljuljala ponuda iz Saudijske Arabije, a bila je baš moćna, onda neće ništa. Imam dovoljno para, pet milijuna više ili manje ne predstavlja mi neku ulogu. Imam sve što mi treba, imamo i dosta nekretnina, imam 15 apartmana u Dubrovniku koji sam dao agenciji da ih iznajmljuje. Ne žalim se, ali nije sve ni u novcu.