Dili, Istočni Timor – Na 50. godišnjicu invazije Indonezije na Istočni Timor, dugogodišnji zagovornik nezavisnosti, a sada predsednik zemlje Hoze Ramos-Horta, osvrnuo se na poslednjih pola veka politike i diplomatije u svojoj zemlji.
Ramos-Horta je bio ministar vanjskih poslova novoproglašene Demokratske Republike Istočni Timor u danima koji su prethodili invaziji Indonezije u decembru 1975.
Preporučene priče
spisak od 4 stavke
- lista 1 od 4‘Ostvaren san’: Istočni Timor postaje 11. članica ASEAN-a
- lista 2 od 4Najmlađa azijska država Istočni Timor, proglašena 11. članicom ASEAN-a
- lista 3 od 4Indonezija je bivšeg predsjednika Suharta proglasila posthumnim nacionalnim herojem
- lista 4 od 4Ko je bio Soeharto, pokojni vođa koji je proglašen ‘nacionalnim herojem’ Indonezije?
kraj liste
Oformljena od strane stranke za nezavisnost Fretilin nakon povlačenja kolonijalnog Portugala iz zemlje, nova vlada u glavnom gradu Istočnog Timora Diliju bila je pod pritiskom Indonezije i njene prijetnje invazijom.
Kako se opasnost pojačavala, Ramos-Horta je odletio u Ujedinjene nacije u New York kako bi se založio za međunarodno priznanje i zaštitu krhke nezavisnosti Istočnog Timora. Uprkos jednoglasnoj podršci UN-a za samoopredeljenje Timora, indonežanske trupe su započele invaziju 7. decembra 1975. godine.
Ramos-Hortine kolege, uključujući premijera Nicolaua Lobata i druge vođe Fretilina, ili su se sakrili ili su ubijeni u napadu koji je uslijedio. U nemogućnosti da se vrati kući, Ramos-Horta je postao glas Istočnog Timora u egzilu naredne 24 godine.
Tokom svog egzila, Ramos-Horta je lobirao kod vlada, organizacija za ljudska prava i UN-a da osude okupaciju Indonezije, koja je rezultirala smrću oko 200.000 Timoraca kroz sukobe, glad i represiju.
Utišani vojnim zamračenjem medija tokom većeg dijela 1980-ih, tek su 1990-ih izvještaji o indonežanskim zločinima – uključujući masakr u Santa Kruzu 1991. – počeli da se filtriraju, a borba Istočnog Timora za nezavisnost je privukla međunarodnu pažnju.
Ramos-Hortino neumorno zalaganje donijelo mu je Nobelovu nagradu za mir, zajedno s biskupom Carlosom Belom, 1996. godine.
Referendum pod pokroviteljstvom UN-a doneo je ogromnu većinu glasova za nezavisnost 1999. godine, što je dovelo do potpuno nezavisnog Istočnog Timora 2002. Međutim, zemlja se i dalje suočava sa ekonomskim izazovima i ostaje jedna od najsiromašnijih zemalja jugoistočne Azije.
U godinama koje su nadgledale tranziciju svoje zemlje od sukoba do pomirenja, Ramos-Horta je obavljao uloge ministra vanjskih poslova, premijera i sada predsjednika.
Al Jazeerin Ali MC sastao se s Ramos-Hortom na nedavnom putovanju u Istočni Timor, gdje je predsjednik govorio o dugom putu svoje zemlje ka miru i nadi da će ona napredovati zahvaljujući članstvu u Asocijaciji nacija jugoistočne Azije (ASEAN), povećanju trgovine s Kinom i razvoju priobalnog plinskog polja Greater Sunrise.
Al Jazeera: Razmišljajući o vašoj ulozi ambasadora za Istočni Timor nakon invazije na Indoneziju 1975., koji su bili neki od ključnih izazova s kojima ste se suočili dok ste se zalagali za svoju zemlju na međunarodnoj sceni?
Ramos-Horta: Prvo, bili smo usred Hladnog rata s tim katastrofalnim angažmanom SAD u ratovima protiv Sjevernog Vijetnama, Kambodže i Laosa.
Zatim, možete reći – poraz SAD-a, ako ne vojni poraz, to je bio totalni politički poraz od Vijetnamaca. Dakle, usred svega ovoga Indonezija je izvršila invaziju na Istočni Timor [the official Portuguese-language name for East Timor]7. decembra 1975. Dan ranije, američki predsjednik Gerald Ford i državni sekretar Kissinger bili su u Džakarti i službeno su dali zeleno svjetlo predsjedniku Soehartu za invaziju – nemoralno – upotrebom američkog oružja.
Dakle, u tom kontekstu za nas je bio veliki izazov mobilizirati simpatije, podršku i medije. Invazija je zaslužila samo jednu malu, kratku kolumnu u The New York Timesu.
U Australiji je bilo više pokrivenosti. Ali izvještavanje nije dugo trajalo, jer je Indonezija uradila vrlo dobar posao, uz saučesništvo Australije, u blokiranju bilo kakvih vijesti iz Istočnog Timora. U to vrijeme nije došao niti jedan novinar – prvi strani novinar ovdje je došao 1987. godine.
Odsustvo [proof of] smrt je najgori neprijatelj svake borbe. Bilo je strašnih masakra na dan invazije, stotine ljudi ubijeno i bačeno u more, uključujući Australca, Rogera Easta [a journalist killed by Indonesian forces on the day of the invasion].
Mnogo, mnogo bezbroj ljudi pucalo je na licu mesta. Mnogi su bili živi i odvučeni u luku Dili, upucani i pali u more. Mnogo više ubijenih nasumično po gradu. I nula medijska pokrivenost, niti jedna kamera.
AJ: Kako vam je taj nedostatak medijske pokrivenosti otežavao da kao ambasadoru u inostranstvu opišete međunarodnoj zajednici šta se tačno dešavalo u Istočnom Timoru?
Ramos-Horta: Užasno teško.
Da biste mobilizirali ljude koji su potencijalno simpatični, to možete učiniti efikasno ako imate rezervnu kopiju za ono što kažete, ono što tvrdite, ono što prijavljujete. Ovo mora biti potkrijepljeno vizualima.
Ali ljudi su bili saosećajni i slušali su me. Bio sam dovoljno ubedljiv da poveruju šta se dešava.
AJ: Imajući u vidu vaše lično iskustvo u borbi za nezavisnost u Istočnom Timoru, da li to utiče na način na koji se zalažete? Da li to donosi ličniji odgovor vašoj diplomatiji?
Ramos-Horta: Moj lični instinkt kao osobe niko ne oblikuje, nijedna škola, nijedna religija. Ja sam, uvijek, protiv nepravde i zlostavljanja.
Onda je došlo naše iskustvo i borba za nezavisnost. Kada smo se borili za nezavisnost i slobodu, išao sam po svijetu moleći za podršku, moleći za saosjećanje. Tada smo se osamostalili.
Pa, kako da ne pokažem na pravi način simpatije prema Palestincima? Zašto ne bih pokazao simpatije na pravi način prema narodu Mjanmara? Samo pokazivanje saosjećanja, jer ne možemo učiniti mnogo više.
Šta možemo učiniti? Nismo čak ni država srednje veličine. Ali progovoriti – glas – veoma je važno.
AJ: Kakva su vaša razmišljanja o onome što se dogodilo u Gazi?
Ramos-Horta: To je jedna od najodvratnijih humanitarnih katastrofa modernog doba, u 21. veku, pored polja ubijanja u Kambodži za vreme Pol Potovog režima.
Količina bombi bačenih na Gazu veća je od ukupne količine bombi bačenih na London i Drezden tokom Drugog svetskog rata, i više od bombi koje su Amerikanci bacili na Kambodžu tokom rata u Vijetnamu.
Stradanja koja su nanesena civilima, ženama i djeci je prosto nevjerovatna.
Kako mi, ljudska bića u ovom 21. veku, možemo da se spustimo tako nisko i kako Izrael, zemlja kojoj sam se uvek divio, prvo iz simpatija za ono kroz šta su Jevreji prolazili, kroz svoje živote, kroz svoju istoriju – uvek proganjani, uvek morali da beže, a onda je kulminirao užasnim holokaustom. Kada preživite iskustvo Holokausta, poput Jevreja, pomislio bih da ste osoba koja najviše naklonjena svakome ko čezne za slobodom, mirom, dostojanstvom. Jer razumeš.
Oni [Israelis] rade suprotno.
I morate razumeti, takođe, ljude koji su na drugoj strani. Znate Palestince, koji su imali 70 godina okupacije i brutalnosti, oni neće pokazati nikakve simpatije prema Jevrejima ili Izraelcima. Dakle, cijela ova situacija je izazvala mržnju i polarizaciju kao nikada prije.
AJ: Šta međunarodna zajednica može naučiti iz iskustva Istočnog Timora i ljudi poput vas?
Ramos-Horta: Potpuno sam razočaran takozvanom međunarodnom zajednicom, posebno Zapadom, koji uživa da se zabavlja držeći predavanja zemljama Trećeg svijeta o demokratiji, ljudskim pravima, transparentnosti, antikorupciji, itd, itd.
Nikada nisu mogli pronaći slučaj da pomognu siromašnijim zemljama da se izvuku iz ekstremnog siromaštva. Ali pronašli su milijarde dolara u posljednje tri godine da upumpaju u rat u Ukrajini.
Ja to ne osuđujem. To su bijelci koji podržavaju napade bijelih ljudi. Ali onda šute o Izraelu dok buldožerima ruši cijelu Palestinu; bombardovanje tepihom, ubivši desetine hiljada civila.
Pa ipak, sa nevjerovatnim, mučnim licemjerjem, kada ih se zamoli da ovo prokomentariše, kažu da Izrael ima pravo da se brani!
Brani se od djece, od žena, od studenata, od akademika, od univerziteta, koje oni potpuno sruše. Brane se od doktora i medicinskih sestara u bolnicama koje ruše buldožerima.
I u nevjerovatnom zgrčenju, generalni sekretar NATO-a kaže da Iran predstavlja prijetnju cijelom svijetu. Znam cijeli svijet, bukvalno, i ne znam nikog na cijelom svijetu za koga znam da Iran smatra prijetnjom za njih.
Muka mi je od takvog nepoštenja, takve nečovječnosti. Dakle, potpuno sam razočaran. I uvek sam bio obožavalac Zapada.
AJ: Razmišljajući o mnogim decenijama u politici u Istočnom Timoru, da li postoji nešto što vam se ističe kao lični uspeh ili nešto na šta ste najponosniji?
Ramos-Horta: Ponosan sam što smo uspjeli održati mir u zemlji. Nemamo političkog nasilja. Nemamo napetosti ili nasilja na etničkoj ili vjerskoj osnovi. Nemamo čak ni organizovani kriminal. Nikada nismo imali pljačku banke ili oružanu pljačku u nečijoj kući. Mi to nemamo. I mi smo rangirani među najslobodnijim medijima na svijetu i najslobodnijom demokratijom na svijetu. Ponosan sam na svoj doprinos u tome.
AJ: Istočni Timor će se pridružiti Asocijaciji nacija jugoistočne Azije (ASEAN). Koje će biti koristi od toga da budete dio toga?
Ramos-Horta: Bićemo deo zajednice od 700 miliona ljudi, zajednice čiji je ukupni BDP najmanje 4 triliona dolara.
A to znači da je mogućnost da Istočni Timor ima koristi od naših suseda veća. Biće više slobodnog kretanja kapitala. Biće sve više ljudi koje će privući da posete Istočni Timor i otvaraće se više ambasada.
Ovo su prednosti povezivanja sa organizacijom kao što je ASEAN. Osim važnosti strateškog saveza, strateškog partnerstva sa našim susjedima, postoje konkretne, materijalne koristi.
AJ: Kina se zaista pojavljuje u regionima jugoistočne Azije i Pacifika. Postoje li tenzije oko odnosa Istočnog Timora sa Kinom?
Ramos-Horta: Mi ne gledamo na Kinu kao na neprijatelja bilo koga, za razliku od nekih u Americi.
SAD nisu u stanju da svare činjenicu da je Kina danas globalna supersila, da je Kina danas velika globalna finansijska i ekonomska sila. Da više nisu SAD ta koja vlada ovim unipolarnim svijetom, da ima konkurenta.
Ali Kinezi su veoma skromni, i kažu da se ne takmiče da budu broj jedan sa SAD.
Bilo koji omjer Konačna, inteligentna osoba koja je informisana o Kini – čak i ako se u Kini pojavi lider koji bi gledao na Australiju i SAD s neprijateljstvom – bi, pri zdravoj pameti, pomislio da možete ekonomski i vojno nadjačati SAD.
AJ: Koja je predviđena ekonomska korist za Istočni Timor od gasnog polja Greater Sunrise?
Ramos-Horta: Postojeće studije ukazuju na to da je potrebno sedam godina da se ceo projekat završi i isporuči gas i prihod Istočnom Timoru.
Ali mnogo prije toga, onog dana kada potpisujemo ugovor, u narednih nekoliko mjeseci, dvije godine, već počinju da se dešavaju mnoge investicije. Zato što moramo izgraditi svu infrastrukturu na južnoj obali koja će koštati desetine miliona dolara, stotine miliona dolara.
Naftovodu će trebati vremena da stigne do Timora, ali će ga opsluživati sva infrastruktura izgrađena na južnoj obali, plus stambeni prostor. Stotine, možda hiljade kuća za radnike, za ljude i tako dalje. Zatim poboljšanje u sektoru poljoprivrede. Poljoprivrednici u zajednici imaju koristi jer će prodavati proizvode kompaniji, radnicima i tako dalje.