U srijedu su Sjedinjene Države otele tanker za naftu kod obale Venecuele – novi potez u tekućoj agresiji administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa na južnoameričku naciju.
Poslednjih meseci, SAD su bezobzirno digle u vazduh male čamce u Karipskom moru zajedno sa njihovim putnicima, za koje je Tramp telepatski pretpostavio da su trgovci drogom.
Ispoljavajući svoju strast prema smiješnom precjenjivanju, Trump je u srijedu izjavio da je zaplijenjeno plovilo “veliki tanker, vrlo veliki, najveći ikad zaplijenjeni, zapravo”.
Kada su ga na konferenciji za novinare pitali o promijenjenom odredištu broda, Trump je savjetovao novinare da “uzmu helikopter i prate tanker” – iako bi ljudi razumno mogli biti oprezni u pogledu poletanja u nebo oko Venecuele s obzirom na Trumpov jednostrani dekret u novembru da je zračni prostor zemlje “zatvoren u cijelosti”.
Naravno, zatvaranje vazdušnog prostora nije uspelo da ometa nastavak američkih deportacionih letova za Venecuelu.
Što se tiče sudbine vrijednog sadržaja tankera, Trump je primijetio: “Pretpostavljam da ćemo zadržati naftu.”
Svakako, ovaj komentar ne doprinosi mnogo tvrdnji SAD-a da uopće ne traži ogromne rezerve nafte Venecuele, već jednostavno pokušava zaštititi hemisferu od podlih venecuelanskih narko-terorista koji pokušavaju preplaviti domovinu fentanilom i drugim smrtonosnim proizvodima.
Prema Trampovskoj fantaziji, kolovođa narko-terorističke operacije nije niko drugi do sam predsednik Venecuele Nikolas Maduro.
Nema veze što Venecuela nema nikakve veze s drogom koja ulazi u SAD, a čak ne proizvodi ni fentanil.
U trenucima poput ovih, ne može se ne prisjetiti ponašanja SAD-a u odnosu na drugu naftu bogatu naciju na prijelazu stoljeća, kada je tadašnji predsjednik George W Bush nadgledao kampanju masovnog pokolja u Iraku zasnovanu na izmišljenim tvrdnjama o oružju za masovno uništenje.
Ali usred svih priča o potencijalnom američkom ratu protiv Venecuele – kojim Trump prijeti mjesecima – činjenica je da SAD već vode rat protiv ove zemlje.
Američki ministar odbrane Pete Hegseth, koji je nedavno preimenovan u “ratnog sekretara”, nedavno je to priznao kada je američke ratne zločine nad karipskim pomorcima pripisao “magli rata”.
U stvarnosti, međutim, američki rat protiv Venecuele davno je prethodio ovogodišnjem nizu vansudskih pogubljenja i terorisanja lokalnih ribara.
Nakon što su podržale neuspjeli državni udar 2002. protiv Madurovog prethodnika Huga Chaveza, socijalističke ikone i trna u oku imperije, SAD su uvele kaznene sankcije Venecueli 2005. godine.
Prema Centru za ekonomska i politička istraživanja sa sjedištem u Washingtonu, ove sankcije bi i dalje uzrokovale više od 40.000 smrtnih slučajeva u zemlji samo u periodu 2017-18. Svako ko sumnja u namjernu smrtonosnost ekonomskih mjera prisile dobro bi se prisjetio odgovora tadašnje američke ambasadorice pri Ujedinjenim narodima Madeleine Olbright iz 1996. na procjenu da je pola miliona iračke djece do sada stradalo kao rezultat režima američkih sankcija: “Mislimo da je cijena vrijedna toga.”
Tramp je 2019. zatim drastično pojačao sankcije Venecueli, s namjerom da pomogne Huanu Guaidu – malo poznatom desničarskom liku koji je sebe spontano imenovao za privremenog predsjednika Venecuele – u njegovim nastojanjima da svrgne Madura.
Ti napori su bili neuspješni i Guaido je završio u Miamiju, ali su sankcije nastavile da izazivaju razarajući haos. U martu 2019. Trampov bivši državni sekretar Mike Pompeo elokventno se hvalio novinarima efektivnošću ekonomskog ratovanja: “Krug se steže. Humanitarna kriza se povećava iz sata u sat… Možete vidjeti sve veći bol i patnju od kojih pati narod Venecuele.”
Zaista, dok je službeni narativ da sankcije treba da budu usmjerene na vlast koja ima, opća javnost je ta koja plaća cijenu. U godinama nakon Guaidovih neuspjelih auto-izbora, “patnja od koje pati narod Venecuele” postala je sve očiglednija, a do 2020. bivši specijalni izvjestitelj UN-a Alfred de Zayas procijenio je da je 100.000 Venecuelanaca umrlo zbog sankcija.
Ekspert UN-a Alena Douhan izvijestila je 2021. da je ekonomska blokada učinila više od 2,5 miliona Venecuelanaca ozbiljno nesigurnim u pogledu hrane. To ne znači da su izbijanja ranije kontroliranih bolesti, usporavanje rasta djece i nestašica vode i struje.
U međuvremenu se može bezbedno podvesti pod kategoriju „ne mogu da izmislim ovo s*t up“ da je Tramp, upravo u trenutku kada je krenuo na navodne trgovce narkoticima u Venecueli, odlučio da pomiluje Huana Orlanda Hernandeza, desničarskog bivšeg narko predsednika Hondurasa koji je prošle godine osuđen na američkom saveznom sudu.
U oktobru je Trump ovlastio CIA-u da provodi tajne operacije unutar Venecuele – ista ona CIA, koja se oduvijek bavila trgovinom drogom. Sada sa otmicom tankera, administracija je naglasila svoje akutno zanemarivanje bilo čega što liči na civilizovanu diplomatiju.
Neki dan sam razgovarao s mladim Venecuelancem kojeg sam upoznao u Darien Gap-u 2023. dok je krenuo prema SAD-u – jednim od miliona Venecuelanaca koji su primorani da napuste dom u potrazi za ekonomski održivim životom.
Nakon što se skoro utopio u rijeci dok je prešao iz Meksika u SAD, zadržan je mjesec dana, a zatim privremeno pušten u zemlju. Dvije godine kasnije uhvatili su ga agenti ICE-a u Kaliforniji, zadržan još nekoliko mjeseci, a zatim deportovan u Karakas.
Kada sam ga pitao šta misli o Trampovim trenutnim mahinacijama u Venecueli, rekao je jednostavno: „Nemam reči“.
I dok se SAD kreće ka još jednom nadrealnom ratu naoružanom očiglednim lažima, riječi su zaista često teško doći.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.