3. januara njemački ministar vanjskih poslova Annalena Baerbock i francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noel Brot putovao je u Damask da se sastanu sa Sirijskim privremenim liderom Ahmadom Al-Sharaom. Posjeta je došla manje od mjesec dana nakon naglog pada jednog od najsuvremenijih režima u arapskom svijetu – baathoističke diktature predsjednika Bashara Al-Assada.
Postoji bezbroj pitanja na dnevnom redu sirijskie-europskih odnosa, ne najmanje bitarna stabilnost, ekonomski oporavak, poslijeratno pravosuđe i pomirenje, izbjeglička kriza i tako dalje.
Pa ipak, zapadni mediji odlučili su se fokusirati na odluku al-Sharea da pozdravi Baerbocka s kimnom i osmijehom, umjesto da joj produže ruku, u skladu sa muslimanskim vjerskim normama. Zapadni medijski optivi karakterizirali su incident kao “skandal” i “snop”.
Uredništvo Političara prolazilo je koliko sugerira da bi trivijalnosti poput tresenja trebale postati novi “litmus test” o tome kako je “umjeren” muslimanski lider zaista. U ime inkluzivnosti, politički komad podrazumijevao je da pobožni muslimanski lideri poput Al-Sharaa trebaju biti prisiljeni da se rukuju ženskim rukama – bez obzira na to što njihova religija podučava – ili bi trebala krenuti “Alarm zvona” na zapadu. Stara poslovica “Kada je u Rimu, učinite kao što su Rimljani” postali “kada u Siriji, učinite kao Nijemci i francuski”.
Kao sirijski američki čiji je otac izgnan iz Sirije 46 godina, a čiji su porodični prijatelji mučili i ubili Al-Assad režim, smatram da je zapadni “lakmus test” arapskog rukovodstva opterećen u suprotnosti i jednostavno uvredljive.
Pitam se gdje je bio medijski bijes kada je Britansko kraljevsko, prinče Edward, objasnio da je preferirao nefizički kontakt sa običnim britama pokušavajući ga pozdraviti? Trebamo li ponuditi milost kada je motiv lična preferencija i bijes kada je motiv religioznog poštivanja?
Nije iznenađujuće da zapadni mediji pokušavaju nametnuti zapadne kulturne vrijednosti kao novi lakmus test za “umjerenost” muslimanskih arapskih lidera. To je učinilo decenijama.
Kako se antropolog Lila Abu-Lughod svađala, da li muslimanke trebaju uštedjeti?, Na zapadu postoji pretpostavka “da liberalna kultura je akulturna norma i trebala bi biti univerzalni standard za mjerenje društava. Oni koji su kratki su varvari izvan kapija … “
Sama karakterizacija muslimanskih vjerskih normi kao “ekstremnih” simptom je hegemonskog diskursa kojim su zapadne norme maskirane kao univerzalne.
Loša vijest za one koji se pretplaćuju na ovo gledište jeste da zapadne kulturne vrijednosti nisu toliko dominantne jer mogu zamisliti. Muslimani i Arapi imaju i agenciju – Agencija da se poštuje njihove vjerske vrijednosti čak i kada su prkose dominantna kulturna očekivanja na zapadu – iako smo vidjeli spremnost da saviju ta očekivanja kada su u pitanju britanski autor: 19 prijenosa itd.
Hiperfokus medija na trivijalnosti – poput haljine ili ličnih manira Al-Sharea – izgleda trite u kontekstu brutalne represije da su Sirijci izdržali 61 godinu u okviru autoritarnog baatskog režima.
Sirijci imaju svoj “lakmus test” za procjenu svog novog vodstva, poput vlade da dostave demokratiju i slobodu, obnavljaju i poboljšaju civilnu infrastrukturu, ujedinjuju Sirijce i zaštitu ustavna prava, a ne da li muške vladine članice rukuju. Najoželjnije su se Sirijci zabrinuti zbog njihovog novog sposobnosti liderstva da upravlja zemljom prema miru, prosperitetu i stabilnosti.
Polovina sirijskog stanovništva trenutno je raseljena, a više od 90 posto ljudi unutar Sirije živi ispod granice siromaštva. Postoje ekstremni nedostatak hrane, vode i električne energije. Nezaposlenost je rife, a ekonomija je u tetovarima.
Zatim tu je i trauma življenja kroz 13-godišnji građanski rat i 61-godišnje autoritarno pravilo.
Ne postoji niti jedna sirijska porodica koju znam da nije izgubila članove porodice ili prijatelje u al-Assadov brutalni represivni režimi. Moj prijatelji iz djetinjstva izgubili su oca, Majd Kamalmaz, psihoterapeuta i američkog državljana, kada je u 2017. godini platio saučešće u svojoj svekrva u 2017. godini. Rođak iz Alepa izgubio je dva tinejdžerska braća za mučenje u notoru u Al-Assadu Dungeons. Moja ženska rođaka provela je mjesec dana u podzemnom zatvoru zbog prelaska kruha u lošem kvartu u Damasku tokom građanskog rata. Porodični prijatelji – poput Heba Al-Dabbagha, koji je 1980-ih proveo devet godina u sirijskom zatvoru, jer režim nije mogao pronaći njenog brata – zajedničke priče o mučenju.
Nakon patnje decenijama pod jednom od najbrutalnijih diktatura na svijetu, Sirijci su očajnički za novi početak, držeći se zatamljenim nitima nade. Oni su se možda suočili sa nezamislivim strahotima – masovno ubijanje, mučenje, sistemsko silovanje, represiju i raseljavanje – ali nisu bespomoćne žrtve. Imaju jasnu viziju budućnosti koju žele.
Ako zapadni mediji žele u pravu Siriju dobiti Siriju, treba vježbati introspekciju i prepoznati kako njegov diskurs i očekivanja mogu biti oblikovani po decenijama hegemonske pristranosti. Umjesto da nameću zapadni “lakmus test” na arapskim liderima, to bi trebalo pitati Sirijcima što žele u svom vodstvu.
Stavovi izraženi u ovom članku su vlažni autorov i ne odražavaju nužno uredniku Al Jazeere.