Kada su portali žustro izvještavali o požaru koji se tijekom noći 18. studenoga širio Vjesnikovim neboderom, moja je prva pomisao bila – hoće li nemilosrdna vatrena stihija progutati i „Vjesnikovu novinsku dokumentaciju“ koja se nalazila na prvome katu?
Radilo se o ogromnom dokumentacijskom centru, gdje su se desetljećima (pokrivali su čak diijelom i razdoblje između dva svjetska rata) arhivirali svi tiskani mediji izdani u Hrvatskoj (pa i šire). To je mjesto za svakog novinara, pa i ne samo za njih, bila polazna točka pri obradi bilo koje teme koja ima neku povijest i treba se prvo informirati što je o njoj već prije bilo objavljeno. Zamislite Wikipediju, ali u fizičkom obliku – arhivisti su tamo doslovno izrezivali pojedine tematski povezane tekstove i slagali svojevrsne dosjee. Sjećam se kada sam prvi put, krajem osamdesetih, kao početnik dobio zadatak nešto napisati o NE Krško, startnu pripremu sam imao u dokumentacijskom centru, gdje su mi dali fascikl pun skupljenih tekstova o nuklearki, s oznakama kada su i u kojim novinama objavljeni (i to se moralo kod njih pročitati, zapisati što ti je bitno, eventualno fotokopirati – uglavnom nije se smjelo iznositi). Vrlo brzo shvatio sam da moram imati i osobnu arhivu, pa sam i ja svoje tekstove skupljao i poput njih označavao žigom s datumom, lijepio ih na arke trgovačkog papira, kronološki posložene, što je bilo neusporedivo praktičnije za čuvanje umjesto kompletnih izdanja za koja sam pisao.
I da se vratimo na noć kada je Vjesnik gorio – prvo što sam išao guglati jest informacija gdje se sada nalazi Vjesnikova arhiva (tamo nisam zakoračio preko trideset godina) i tako saznao – da je preseljena u Hrvatski državni arhiv i to još 2012.
U kakvom je stanju ta arhiva danas doista ne znam, ali kako je prošla kroz teške faze (o tome se puno toga može doznati iz teksta obavljenog u Lideru 2006.), vjerojatno je nekim dijelom devastirana… No, radilo se o doista opsežnoj arhivi, pa je umirujuća spoznaja da je sve iseljeno iz bivšeg novinskog kompleksa, koji se davno počeo raspadati po šavovima, pa je sada tako izbjegnuta i moguća sudbina – Aleksandrijske knjižnice.
Izgorjela je zgrada, koja je tek oronuli spomen na tiskano novinarstvo (ako o tome želite pročitati nostalgičan zapis, evo linka na kratak i dojmljiv tekst Željka Markovića), što nije nenadoknadiv gubitak. Novinska je arhivska građa, sve dok se ne digitalizira (ali i nakon toga, jer otisnuto i umnoženo ne može se krivotvoriti, a digitalizirano može), vrlo krhka memorija jednog vremena…
Vjesnikov kompleks trenutačno je većinski u vlasništvu države, pa je njezina odgovornost i briga što će se dalje s njim događati (cjelovit osvrt na tu tematiku može se pročitati u osvrtu Sanje Despot).
Osobna sjećanja
U tekstu koji sam linkao u prethodnoj rečenici, između ostalog piše: „Nema tko od preživjelih starijih novinara, urednika i fotografa nije ostavio svoj komentar ili svoju fotografiju iz tog doba na društvenim mrežama ili u medijima, bilo da je radilo u zgradi Vjesnika u njegovo najbolje vrijeme ili je tek bio redoviti posjetitelj Vjesnikove arhive, tog najboljeg googla koji je za novinare profesionalce ovdje postojao.“
Baš sam to i ja htio napraviti – ali nisam odmah uspio pronaći svoju arhaičnu fotografiju, pa čak ni osobnu arhivu iz doba rada u Vjesniku. Prošlo je dan-dva dok sam željene fotografije iskopao u rijetko otvaranom ormaru, a na Facebooku je već bilo objavljeno toliko mediokritetskih, ciničnih i zluradih komentara od zvanih i nezvanih likova, da mi se ogadila ideja bilo što tamo napisati. I što mi je drugo preostalo negoli dosađivati svojoj redovnoj publici osobnim (a opet javnim) memorabilijama iz prošloga stoljeća…
Prvi posjet Vjesnikovu kompleksu
Bilo je to 1983., prošao sam samo kroz prizemlje nebodera, da bih došao do kancelarije nekog referenta iz tiskare dogovoriti tiskanje „Razbora“, prvih studentskih novina izdanih na Filozofskom fakultetu nakon 1971. (od zanimljivijih sadržaja imali smo intervju s nekonvencionalnim profesorom vojnim analitičarom Franom Višnarom, koji je odradio Benjamin Perasović, tada student sociologije te strip Dubravka Matakovića, studenta ALU-a, što mu je bila prva javna objava nekog njegova rada). Te su novine otisnute olovnim slogom (starom tiskarskom tehnologijom, otpisanom samo godinu kasnije), a da uopće nisam bio svjestan da će me to uredničko iskustvo profesionalno usmjeriti za cijeli život.
Drugi put u neboderu
Napokon sam diplomirao (razvukao sam to koliko se moglo, upisao čak i studij informatike da bih starcima opravdao zaostale ispite s matičnog odsjeka), prošlo je i ludo ljeto Univerzijade u Zagrebu, javio sam se na oglas za honorarnog novinara u gradskoj rubrici Vjesnika (otkad znam za sebe u našoj se kući čitao Vjesnik, tata ga je svaki dan kupovao, pa sam i ja tako stekao naviku čitanja baš Vjesnika, sve druge novine su mi bile nižeg ranga). Djelovalo mi je nestvarno da bih tamo mogao raditi (nisam imao pojma koliko je nisko rangiran „honorani suradnik u gradskoj“) i s velikim sam strahopoštovanjem prvi put ušao u neboder krajem ljeta 1987. Na sastanku upoznavanja i eliminacije dočekali su nas Vladimir Drobnjak, tada mladi urednik Nedjeljnog Vjesnika i Marjan Knez, urednik gradske rubrike. Od nas trideset, primili su četvero…
Tek što sam ušao u redakciju, dogodilo se preseljenje u novi kompleks – press centar Univerzijade, neki ga zovu i polegnuti neboder. Tamo su bili smješteni Večernji list, Vjesnik i Sportske novosti. Već sam od tog trenutka neboder doživljavao kao staru zgradu iz koje redakcije odlaze u neke nove i modernije prostore.
Usjekla mi se u sjećanje i jedna anegdota skoro pa kozerija, donekle poveziva s ovim, sad aktualnim požarom. Budući da se prvih radnih dana upoznajemo s organizacijom posla, nazivamo dežurne gradske službe i raspitujemo se događa li se nešto neuobičajeno te nema pravih novinarskih terenskih zadataka – početnike zapravo nikamo ne šalju. No, vraćajući se doma na Trnje, u kvart sa starim kućicama s uskim ulicama – šokirah se uočivši požar kod mog susjeda! Zapalio mu se dimnjak! Kakvo uzbuđenje, imam priču, izvještavanje s požarišta, naivno pomislim. I trknem do Vukovarske gdje mi je bila najbliža telefonska govornica, zovem sav zadihan dežurnog na desku, a on me pita: „Koliko je vatrogasnih kola došlo“, odgovaram „dvoja“, a on na to „ne zanima nas, samo ako ih je troje ili više, eh! onda je to priča“.
Treći i posljednji put u Vjesnikovu neboderu
Bile su to uzbudljive godine za dnevno novinarstvo. Prvo tehnološki – ubrzo, nakon prelaska u press aneks, prešli smo i s pisaćih strojeva na računalne terminale, ali oni su služili samo za unos teksta. Tada sam već doma imao Atari 1040 ST i matrični pisač, pa sam s vremenom počeo izrađivati grafikone za razne teme, i svoje i tuđe. Sada izgleda smiješno da se grafikon ispiše matričnim pisačem, ali u ono je doba to bilo osvježenje u novinama, a meni vrlo zabavni sekundarni angažman.
Ali događale su se burne stvari u političkom i društvenom okruženju. Sve sam više pisao za unutarnju rubriku o prometu, energetici, a ponajviše o informatici.
Došlo je višestranačje što se odrazilo i na redakciju – pa su mladi i progresivni novinari (mahom iz vanjske rubrike, ona je uvijek bila elitni dio redakcije) preuzimali uredničke funkcije. Svi smo osjećali veliki zanos – došla je demokracija!
Ali i privatizacija…
Tako sam spletom okolnosti došao do velike korupcijske priče, s pouzdanim izvorom i bogatom dokumentacijom. Dugo sam to istraživao, pa kada sam već imao pola metra dokumenata, sve sam iznio svježe postavljenom glavnom uredniku. I tada slijedi hladni tuš – rečeno mi je da priča nije za objavu iz viših državnih interesa (rat se već slutio, konzultiran je državni vrh…). S povijesnim odmakom, razumijem zašto je tako odlučeno, ali u meni se ugasio žar „borbe za ideale“ i kada sam koji mjesec kasnije dobio ponudu da prijeđem na mjesto urednika u Auto klubu, s veseljem sam je prihvatio.
I eto mene nazad u neboderu 1990., u poduzeću Arena. Zauzimali smo jedan i po kat, glavni je bio preuređen, ali redakcija AK-a bila je u onom „polovično zauzetom katu“ s izvornim ambijentom, pa mi je sve u tom neboderu već tada djelovalo ofucano i dotrajalo. Proveo sam lijepe tri godine u Auto klubu, ali okruženje je postajalo sve depresivnije, pa iako je Arena postala d.d. (po Markovićevu zakonu – dionice radnicima), krš i lom koji se oko nas događao odražavao se na sve odnose (EPH se agresivno širio, a u Tisak je ušao moj imenjak Kutle). Sjećam se kako sam pred kraj svoje autoklubaške karijere u Vjesnikov neboder odlazio s „grčem u želucu“, baš onako kako je želio Nino Pavić da se dolazi u EPH, pred kraj njegove uprave (takvu je izjavu dao u nekom intervjuu). I kada sam otišao svojem glavnom uredniku Urošu Šoškiću dati otkaz, rekao mi je: „Pametno! I ja bih najradije učinio isto.“ Dvije godine kasnije prodao je sve svoje dionice Arene d.d. – Nini Paviću.
A ja sam potom otišao u Bug (s kojim smo godinama bila podstanari na raznim adresama) i tu trajno i ostao. Tako se pokazalo da mi je najbolji karijerni potez bio – odlazak iz Vjesnikova kompleksa.