K.O. – Netflixov akcijski triler s UFC zvijezdom u glavnoj ulozi

Nakon što smo u nedavnom tekstu pokušali skrenuti pozornost na manje poznate, ali iznimno uzbudljive borilačke filmove koje ste možda propustili, Netflixov novi akcijski triler K.O. (2025) se pojavio kao izazivač u upravo toj kategoriji. Riječ je o filmu koji je točno ono što očekujete od akcijskog trilera s MMA borcem u glavnoj ulozi, ali pitanje je – radi li to dobro?

Netflixov novi pokušaj nokaut filma

K.O. je francusko-belgijski akcijski triler redatelja Antoinea Blossierja koji se oslanja na poznatu formulu usamljenog junaka s „mračnom” prošlošću, prisiljenog da se vrati nasilju koje je pokušao ostaviti iza sebe. U središtu filma je Ciryl Gane, bivši UFC-ov privremeni prvak u teškoj kategoriji koji u K.O. debitira u glavnoj ulozi (imao je sedam manjih uloga prije Netflixovog filma) – ne kao sportaš koji igra samog sebe, već kao lik uhvaćen između svijeta kriminala i oktagona. Gane glumi Bastiena – bivšeg MMA borca koji se povukao iz svijeta profesionalnog nasilja nakon tragičnog incidenta u ringu te danas živi povučeno i izolirano, pokušavajući pronaći mir u samoći. No kad mu na vrata pokuca Emma (Anne Azoulay), udovica bivšeg suparnika, i zamoli ga da pronađe njezinog nestalog sina Léa (Maleaume Paquin), koji je uvučen u opasni svijet marsejskog podzemlja, Bastien se suočava s izborom: ostati vjeran svom pacifizmu ili ponovo ući u borbu – ovog puta za tuđi život.

U potrazi za Léoem pridružuje mu se Kenza (Alice Belaïdi), impulzivna i tvrdoglava policajka koja vodi osobni rat protiv kriminalne organizacije poznate kao Manchours. Njih dvoje, iako vrlo različiti, postaju suradnici (i ljubavnici?) u pokušaju da razotkriju što se događa u sjeni Marseillesa.

„Svaki ima plan dok ne dobije šaku u glavu”

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

Ova francusko-belgijska koprodukcija predstavlja još jedan pokušaj Netflixove tvorničke proizvodnje akcijskih trilera s jednostavnom formulom: uzmi jednog stvarnog borca, smjesti ga u poznat kalup, ubaci zlikovce i policajce s osobnom motivacijom, i začini sve (dobrom) klupskom tučnjavom s neonskom rasvjetom.

Glavni adut filma je, očigledno, Ciryl Gane – UFC-ov teškaš koji ne mora glumiti borca jer to i jest. Njegova fizička prisutnost je impresivna, a koreografije borbi su uvjerljive, „sirove” i korektno snimljene – kamera se zadržava u širim kadrovima, izbjegavajući tipičnu hollywoodsku frenetičnu montažu akcijskih scena, a posebno se izdvaja scena u noćnom klubu koja vizualno podsjeća na Johna Wicka, i policijska postaja u kojoj stvari eskaliraju kaotično i nasilno.

No, problem nije u borbama, već u svemu između. Gane, nažalost, ne dobiva šansu da bude išta više od figure koja dobro udara (a upitno je i može li biti). Njegov Bastien je gotovo nijem, emocionalno spljošten, definiran jedino kroz krivnju zbog ubojstva suparnika Enza u ringu – scena koja, usput rečeno, dobro postavlja ton filma, ali i njegovu krizu identiteta: želi li biti ozbiljna drama o iskupljenju ili jednostavna osvetnička akcija?

Klišej do klišeja, obojan paletom MMA-a

S druge strane, imamo poznati narativni trokut: Emma, Enzova udovica, dolazi moliti Bastiena da joj pomogne pronaći njihova sina Lea koji se izgubio u gangsterskom podzemlju Marseillea, a tu se uključuje i Kenza. Njihova dinamika je površna, likovi su svedeni na funkciju – Emma je majka, Kenza je bijesna policajka, Leo je buntovni sin koji očajnički traži očinsku figuru. Nijedno od njih ne dobiva dovoljno prostora da razvije ikakav kompleksniji lik; njihova emocionalna motivacija se svodi na brzi info-dump i ekspozicijske dijaloge, kao da scenarij sam nema strpljenja za ljude, nego samo za okršaje.

Blossier, doduše, očigledno nije imao namjeru snimiti introspektivni film. Njegova režija je funkcionalna, ali bez utkanog autorskog stila. Čim netko kaže nešto važno, sljedeći kadar već prikazuje prebijanje. Ima nešto gotovo komično u tome koliko se ozbiljne odluke donose bez ikakve pripreme – Bastien napušta svoj zavjet nenasilja doslovno zato što mu netko zazvoni na vrata.

U svemu tome najviše pati ono što bi trebalo biti emocionalno središte filma – odnos između Lea i Bastiena. Film koketira s idejom očinsko-zaštitničkog odnosa, ali nikada ne ide dovoljno duboko da bi nam bilo stalo. Sve se odvija po inerciji, kao da gledamo niz scena koje vode prema kulminaciji u policijskoj postaji – još jednoj borbi, još jednom nasilnom obračunu. Međutim, vrlo solidnom izvedenom.

Zlikovci kao jedini iskonski izvor napetosti

Jedino što unosi stvarnu prijetnju u film su zlikovci – nemilosrdna banda koja djeluje poput karikaturalnih likova iz Banlieue 13. Njihova brutalnost je uvjerljiva, a scene mučenja i prijetnji nose više tenzije nego svi Bastienovi pogledi u prazno zajedno. Oni su jedini likovi koji barem djeluju kao da imaju cilj i volju.

No, i tu dolazi do problema. Naime, antagonisti imaju svog čovjeka u policiji. Iako će Kenza, čim sazna tu informaciju, pogledati ustrašenog kolegu čijem je djetetu kuma (?!), pitamo mi vas – što mislite, je li „krtica” spomenuti kolega koji ima osobnu poveznicu s Kenzom, čovjek koji joj prestaje pomagati jer će zbog toga potencijalno ostati bez posla, ili je to možda drugi kolega, Vasseur, koji opetovano pokušava šefu policije reći da je Kenza luđakinja i sustavno opstruira njezin rad? Veliko iznenađenje, „krtica” je potonje spomenuti lik. Da je prethodni, i da nam film objasni motivaciju zašto bi bio – potencijalno bi to bio solidan scenaristički potez koji bi iznenadio gledatelje. To nas dovodi do možda najbitnijeg djela – K.O. ničime ne iznenađuje publiku, i to je možda i njegov najveći problem.

Više T.K.O. nego K.O.

K.O. nije loš film – barem ne u klasičnom smislu. Korektno je režiran, borbe su stvarno dobre, a trajanje od 85 minuta pomaže u tome da vam ne dosadi. No to ne znači da nije, naprosto, isprazan. Sve što bi moglo biti zanimljivo – krivnja, iskupljenje, odnos između nasilja i odgovornosti – ostaje neistraženo. Umjesto toga, dobivamo niz mehanički spojenih scena koje funkcioniraju samo ako prestanemo očekivati išta osim sirove goloruke borbe i povremenog pucanja.

Za razliku od blockbustera zasićenih kompjuterskom animacijom, K.O. se oslanja na solidnu koreografiju. Za ljubitelje borilačkih sportova koji žele gledati Ciryla Ganea kako demonstrira svoje vještine izvan oktogona, film će poslužiti za nedjeljno poslijepodne s kokicama. I u tome smislu, bit će i bolji nego Havoc. Za sve ostale, to je samo još jedan Netflixov algoritamski proizvod – film koji udara, ali ne pogađa.