Kada je, ako ikada, etički opravdano istrijebiti čitavu jednu vrstu?

Nova međunarodna studija objavljena u časopisu Science bavi se etičkim pitanjem opravdanosti namjernog istrebljenja cijelih vrsta, s obzirom na sve veće mogućnosti genetskog inženjeringa. Istraživanje analizira tri specifična slučaja u kojima bi znanstvenici potencijalno mogli eliminirati štetne vrste – mesoždernu muhu, komarce koji prenose malariju i invazivne glodavce koji ugrožavaju otočne ptičje vrste – zaključujući da bi takve ekstremne mjere mogle biti opravdane, ali samo u najrjeđim okolnostima. Studija naglašava napetost između intrinzične vrijednosti vrste i koristi od iskorjenjivanja štetnika.

Novosvjetska muha, koja polaže jaja u rane toplokrvnih životinja uzrokujući tešku i bolnu smrt, predstavlja glavnog kandidata za namjerno istrebljenje. Iako je već eliminirana iz Sjeverne i Srednje Amerike tradicionalnim metodama, genetske tehnike mogle bi dramatično promijeniti situaciju u Južnoj Americi. Razvijeni su genetski modificirani sojevi koji eliminiraju ženske ličinke, čineći kontrolu populacije učinkovitijom i isplativijom. Unatoč neporecivoj patnji koju uzrokuju, etičke implikacije namjernog istrebljenja vrste ostaju duboke.

Komarci Anopheles gambiae, koji prenose malariju i uzrokuju stotine tisuća smrti godišnje, predstavljaju još složeniji moralni problem. Iako bi genski pogoni teoretski mogli smanjiti populaciju komaraca, studija sugerira da takav ekstremni korak nije nužan. Umjesto toga, cilj bi trebao biti sam parazit malarije, Plasmodium, koji uzrokuje bolest. To bi se moglo postići modificiranim komarcima koji ne mogu prenositi parazita, u kombinaciji s cjepivima, mrežama za krevete i poboljšanom zdravstvenom infrastrukturom.

Invazivne vrste na otocima, poput kućnih miševa, crnih štakora i norveških štakora, predstavljaju najjasniji etički slučaj za genetsko iskorjenjivanje. Ovi glodavci doslovno proždiru morske ptice, dovodeći ranjive populacije do izumiranja. Genski pogoni usmjereni na ove invazivne sisavce bili bi humaniji i ekološki ciljaniji od trenutačnih metoda korištenja zamki i otrova. Međutim, istraživači naglašavaju da bi takvi pristupi bili prihvatljivi samo za lokalno istrebljenje s praktički nultim rizikom od globalne eliminacije vrste.

Studija postavlja nekoliko kriterija koji se moraju ispuniti prije razmatranja iskorjenjivanja vrste genetskom modifikacijom: vrsta uzrokuje ekstremnu, inače sprječivu patnju ljudima ili životinjama; tradicionalne metode kontrole su neadekvatne ili nemoguće; vrsta nema kritičnu ekološku važnost; rizik od neželjenih posljedica je zanemariv; te lokalne zajednice i dionici smisleno sudjeluju u donošenju odluka.

Zaključuje se da bi namjerno potpuno istrebljenje moglo biti prihvatljivo, ali samo iznimno rijetko. Studija također naglašava da takve važne odluke ne mogu donositi samo znanstvenici, već da lokalne zajednice, posebno autohtoni narodi, moraju imati primarni autoritet nad puštanjem genetski modificiranih organizama na svojim teritorijima. Kako genetski alati postaju sve moćniji i precizniji, ova filozofska pitanja postaju sve hitnija. Tehnologija za namjerno istrebljenje vrsta već postoji, a teži je zadatak odlučiti treba li je ikada koristiti.