Mountainhead (Na vrhu) – Era patetičnih milijardera

Četiri tech milijardera se sastanu u vili na vrhu snježne planine – iako zvuči kao uvod u vic, ovo je ujedno i čitava premisa satirične televizijske drame Mountainhead scenarista i redatelja Jesseja Armstronga, kreatora HBO-ove serije Nasljeđe (Succession). Radi se o filmu koji se tematski nadovezuje na Armstrongov kreativni projekt – na svojevrsnu deromantizaciju života milijardera i na njihovo prikazivanje kao nimalo glamuroznih i iznimno amoralnih ljudi. Naslovni Mountainhead je, osim očite reference na The Fountainhead autorice Ayn Rand, ujedno i ime zabačene modernističke vile i novog doma Huga “Soupera” Van Yala (Jason Schwartzman) koji je sa svojih 520 milijuna dolara znatno manje imućan od svojih trojice gostiju – Venisa “Vena” Parisha (Cory Michael Smith), vlasnika AI platforme Traam i najbogatijeg muškarca na svijetu, Jeffa Abredazija (Ramy Youssef), vlasnika kompanije Bilter specijalizirane za umjetnu inteligenciju, i Randalla Garretta (Steve Carell), svojevrsnog mentora čitave grupe kojem je nedavno dijagnosticiran rak.

Iako je njihovo okupljanje u početku planirano kao prijateljsko i neopterećeno poslovnim problemima, već prve minute sugeriraju da svaki od likova ima vlastite skrivene motive. S obzirom da je ubrzano ažuriranje na Traamu omogućilo slobodno širenje lažnih vijesti i dezinformacija te tako pokrenulo internacionalnu krizu, Ven želi preuzeti Bilter zbog njegove mogućnosti provjere autentičnosti vijesti i podataka ne bi li tako izbjegao preuzimanje odgovornosti. Istovremeno, Randall želi da Traam napreduje jednakom brzinom, uvjeren da bi Venovi projekti uskoro mogli pridonijeti transhumanom rješenju za njegov tip raka. Kako se situacija s lažnim vijestima pogoršava, Jeffovo bogatstvo ubrzano raste, zajedno s njegovim nastojanjem da zadrži vlastiti proizvod i sačuva ga od sudbine u Traamu. Souper, koji se osjeća inferiorno jer svojom zaradom jedini nije dosegnuo milijarde, ostale želi uvjeriti da investiraju u Slowzo, njegovu lifestyle aplikaciju. Ova izolirana dinamika između četvorice tehnoloških mogula, koji utjelovljuju svojevrsnu kombinaciju stvarnih osnivača iz Silicijske doline, je pritom izrazito nestabilna i lako promjenjiva, pa ujedno predstavlja i središte čitave radnje.

Upravo su nijanse te iste nestabilne dinamike ono što je Mountainheadu omogućilo da u potpunosti izbjegne lik herojskog poduzetnika i osnivača – arhetip kojem je David Fincher doprinio s Društvenom mrežom (The Social Network) – te da ga, štoviše, ismijava i ironizira. Ipak, slika koju je čitav svijet imao o Marku Zuckerbergu se od 2010. godine do danas drastično promijenila, pa se može zaključiti da se, barem u slučaju Društvene mreže, radilo o duhu vremena. Jednako tako se može tvrditi da za filmove koji bi glorificirali ovakve figure trenutno gotovo ni ne postoji zanimanje, ali je zato idealno vrijeme za satiru, koliko god se čini da su streaming platforme već zasićene sličnim sadržajem. Jesse Armstrong je htio maksimalno iskoristiti sveprisutnu i aktualnu temu te je, upravo u želji da zadrži specifičan duh ovog neizvjesnog vremena, ubrzao produkciju i objavu Mountainheada. Naime, scenarij je nastao tijekom zime, a film je snimljen samo dva mjeseca prije nego je objavljen na platformi Max. U vrijeme kad je u vijestima i na društvenim mrežama moguće uživo pratiti svakodnevne raspade krhke osobnosti Elona Muska, napisati ekscentrične tehnološke mogule dovoljno zanimljivim da publiku drže zaokupljenom gotovo dva sata u svakom slučaju nije jednostavno, posebno jer oni najbolji već postoje u Nasljeđu.

Premda, s ubrzanim napretkom umjetne inteligencije i eskalacijom političke nesigurnosti, internacionalna kriza u Mountainheadu ipak nije toliko udaljena od stvarnosti koliko to djeluje u filmu, njegovi likovi, dijalozi i prostori, u usporedbi s onima u Nasljeđu, nerijetko djeluju artificijelno. Ipak, ideološko usmjerenje koje okuplja fašistoidne politike, fascinaciju umjetnom inteligencijom i transhumanizmom je i u stvarnosti dovoljno bizarno da mu se artificijelni elementi u filmu zamjere znatno manje. Mountainhead sa svojim televizijskim prethodnikom dijeli vizualni jezik – monokromatski odjevene likove u pastelnim, modernističkim interijerima i kameru koja na momente evocira dokumentarizam. Ipak, ono što mu nedostaje su znakovi ljudskosti – emocije su povezane s neposrednom reakcijom na promjenu dinamike između likova, pa čak i u trenucima bizarne okrutnosti mogu djelovati humoristično. Ono što pak djeluje realistično je nivo zablude o posljedicama koje njihovi izumi imaju na ostatak svijeta – dok virusne dezinformacije koje su putem njegove platforme puštene u javnost potiču terorističke napade, vjerske sukobe, masovno povlačenje novca iz banaka i nasilje, Ven pita Randalla može li osam milijardi drugih ljudi uopće biti jednako “stvarno” kao i oni. Dok na svojim ekranima prate eskalaciju internacionalne krize, njihovo moralno stajalište u raspravi o tome treba li Traam isključiti svoje alate je tek odraz osobne koristi koju im ove nepredvidljive okolnosti donose.

Kako vrijeme odmiče, i luksuzna modernistička vila postaje klaustrofobična, Mountainhead postaje sve apsurdniji, a žanrovski nakratko zalazi i u slapstick komediju. Dijalozi pritom samo pridonose infantilnosti i aroganciji četvorice neizglasanih oligarha koji za milijarde ljudi upravljaju percepcijom stvarnosti – dovoljna je jedna promjena algoritma ili ulaznih podataka da bi se informacije odjednom širile na potpuno drugačiji način, oblikovane njihovim vlastitim pristranostima i distorziranom slikom stvarnosti. Armstrongov film ove tehnološke osnivače istovremeno prikazuje kao krhke, očajne i nesretne jer Randalli u ovom svijetu niti nemaju za što drugo živjeti, osim za to da žive duže. Izolirajuće tehnološko bogatstvo ovdje izgleda mnogo manje privlačno i žalosnije nego ono obitelji Roy u Nasljeđu, a razlozi tome mogu biti u nedostatku osobnosti koju likovi imaju izvan svoje tech bro uloge. Budući da su dehumanizirani i lišeni svake nijanse zanimljive i senzibilne osobnosti, njihovi razgovori nalikuju generatoru nasumičnih riječi i onome što bi Kendall Roy (Jeremy Strong) u Nasljeđu nazvao “kompliciranim protokom zraka” više nego što nalikuju ljudskoj komunikaciji. Ipak, kako svaki lik ima određene vlastite slabosti i poveznice sa univerzalnim ljudskim iskustvom – bilo to razvod braka, problemi u vezi ili terminalna bolest – teško je tvrditi da se film barem ne trudi humanizirati svoje likove, premda njihove rasprave s vremenom postanu naporne i iscrpljujuće za publiku.

Mountainhead se, iako je to vjerojatno i bio cilj ove satire, zanio muškarcima koji javnosti više nisu zanimljivi, ako su to ikada zapravo i bili. Samo nekoliko minuta više s Venovom bivšom suprugom ili članicom upravnog odbora ili pak s Jeffovom djevojkom bi moglo barem donekle pomaknuti fokus s perspektive ljudi koji u javnom diskursu ionako već zauzimaju previše prostora. Možda je dojam da filmu ipak nešto nedostaje pak vezan uz činjenicu da niti satira više nema učinak koji bi mogao nadmašiti svakodnevna infantilna nadmetanja tehnoloških mogula na društvenim mrežama. Kako i sami trpimo njihovu sveprisutnost u stvarnosti, to da su sebični, kronično nezadovoljni i sociopatski ravnodušni prema prema ostatku svijeta više nikoga ne iznenađuje, ali budući da su i dalje jednako nedodirljivi, ono što nam preostaje je da sami odlučimo što ćemo učiniti s tim znanjem.