Da bi mikroplastika mogla biti opasna po zdravlje ne čini se mogućim. Koliko god plastike pojeli, ona će nepromijenjena izići iz tijela, a što se u tijelu nije promijenilo, neće mu ni nauditi. Riječ je dakle o kemijski inertnoj tvari na koji ne djeluju ni kiseline ni lužine, barem ne (klorovodična) kiselina one koncentracije koju nalazimo u želucu, ni lužina one jačine kakvu nalazimo u dvanaestniku. Ne trebamo se bojati ni da bi plastiku mogli razgrađivati enzimi, bilo u probavnom traktu, bilo drugdje u tijelu, jer da je tako, plastika bi bila biorazgradiva, pa je ne bi bilo ni u okolišu. Problem bi mogao biti u tome što se plastika nalazi u obliku sitnih čestica (mikroplastika), no te su čestice još uvijek prevelike da bi utjecale na tanane stanične mehanizme. Mikroplastika se naime definira kao plastika s česticama manjima od pet milimetara, a to su golim okom vidljivi komadići – tisuću puta veći od stanica, a milijun puta veći od molekula proteina i nukleinskih kiselina.
No, to je samo pretpostavka, hipoteza. Iako znanost bez hipoteza ne može, problem je u tome da koliko god hipoteza postavimo, ne možemo biti sigurni da neku nismo ispustili, da smo razmotrili baš sve mogućnosti. Možda se plastika sama po sebi ne mijenja, ali ona može – posebice kada je usitnjena do mikroplastike – mijenjati okoliš, a promjena okoliša može potom utjecati na zdravlje. Upravo je tim putem pošlo dvoje poljskih znanstvenika. Što su napravili? Pomiješali su mikroplastiku sa zemljom (70 – 80 mg mikroplastike na kilogram zemlje), zemljom napunili tegle, a potom u njih zasadili zelenu salatu. Rezultate istraživanja objavili su u časopisu Molecules, u znanstvenom radu „Microplastic-mediated heavy metal uptake in lettuce (Luctuca sativa L.): Implications for food safety and agricultural sustainability“.
Prvo što se vidi iz njihova istraživanja – bez kemijske analize – je da svaka vrsta (mikro)plastike djeluje drugačije. Razliku je naime otkrio već korijen rečene biljke. Iako je masa korijena ostala nepromijenjena (0,34 – 0,48 g), dužina mu je ovisila o tlu na kojem je salata rasla. Dok je dužina korijena na čistom tlu iznosila 9,20 ± 1,31 cm, dužina mu se na tlu onečišćenom vlaknima (P1) povećala na 10,30 ± 3,41 cm, a na tlu onečišćenom usitnjenim plastičnim (PET) bocama (P4) smanjila na 7,12 ± 1,27 cm, što čini razliku u srednjoj vrijednost od 3,18 cm.
Imala salata duži ili kraći korijen, ne čini nam se važnim: korijen se ne jede, a potrošač ga ne vidi, jer se reže prije stavljanja u vrećice ili na police. No nije bitan potrošač ni njegovo zadovoljstvo, nego je bitno kako mikroplastika u tlu utječe na život biljke. To se još bolje vidjelo iz onoga što je poljski znanstvenički dvojac pokušao primarno istražiti: kako mikroplastika utječe na apsorpciju teških metala, poimence kobalta, kroma, bakra, cinka, olova, kadmija i arsena.
Opći je zaključak da mikroplatika utječe na koncentracije svih navedenih metala, samo ne na jednak način. Sadržaj bakra u listu salate kod svih ispitivanih vrsta mikroplastike niža je od kontrolne skupine (80,84 mg kg-1), što nije dobro jer je bakar esencijalni element. Za razliku od bakra, toksični metali olovo i kadmij su povišeni, ali samo u korijenu. To vrijedi za sve četiri vrste mikroplastike, naime P1 (niti), P2 (sjajilo, glitter), P3 (usitnjene plastične vrećice) i P4 (usitnjene plastične boce). S druge pak strane, moglo bi se reći da je zdravo uzgajati salatu na mikroplastici, jer list tako uzgojene salate sadrži manje arsena od lista kontrolne skupine (1,86 mg kg-1) – dodatak usitnjene plastične boce (P4) smanjuje onečišćenje arsenom za polovicu (0,72 mg kg-1). Razlika u koncentracijama nije, nažalost, statistički značajna, pa te rezultate trebamo uzimati s rezervom. (Začudno, autori spomenutog rada uzgojili su samo tri biljke po vrsti plastike, dakle svega 15 glavica salate, što je premalo za kvalitetniju statistiku.)
Kada se sve to pročita, samo se po sebi nameće pitanje, zašto se to događa. Odgovor bi mogao biti u tome da neki umjetni polimeri vežu ione teških metala, no mnogo je vjerojatnija hipoteza koja odgovor traži u promjeni kiselosti tla. Pokazalo se naime da P3 najviše zakiseljava tlo (pH = 6,76), dok ga P4 najviše zalužuje (pH = 6,98), tj. mijenja njegovu pH-vrijednost od početnih 6,83. Promjena pH-vrijednosti utječe pak na koncentraciju i kemijski oblik teških metala, posebice kadmija, kobalta, olova i arsena. Na apsorpciju metala mogla bi utjecati i promjena mikrobnog sastava tla, naročito bakterija koje vežu, fiksiraju dušik (rizobija): prethodna su istraživanja pokazala da mikroplastikom onečišćeno tlo sadrži 18 % manju masu mikroba.
Salata uzgojena na mikroplastici – treba li je jesti ili ne jesti? Odgovor na to pitanje prepuštam čitatelju, ali jedno je jasno: nije svejedno na kakvom tlu salata raste, posebice ako u njemu ima nečega što mu po prirodi ne pripada.
Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, od 2017. u mirovini. Autor je oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske i bioanogranske kemije te povijesti i filozofije znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te za mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima je i „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.