Svadba: Dok nas nacionalizam ne rastavi

Ne dogodi se često da domaći ili regionalni film potpuno zaokupi medije i publiku prije same premijere, a upravo se to dogodilo komediji Svadba Igora Šeregija, za koju se prije premijere – održane istovremeno u 13 kinodvorana u zagrebačkom Branimir Centru – prodalo gotovo 70 000 ulaznica. Tih 70 000 je tek ponešto manje od onoga što je u kinima tijekom čitave svoje kino distribucije ostvario Drugi dnevnik Pauline P., najgledaniji domaći film prošle godine. Sudeći prema ovim podacima i iznimno uspješnom marketingu, gotovo je sigurno da je novu godinu domaće kinematografije otvorio upravo najiščekivaniji, a potencijalno i najgledaniji, domaći film godine.

U središtu Svadbe je ljubav između Ane (Nika Grbelja) i Nebojše (Marko Grabež), Hrvatice i Srbina koji su se upoznali i zaljubili tijekom studija u Londonu, a film započinje kratkim uvidom u njihovu simpatično naivnu romansu i pozitivnim testom za trudnoću. Nekoliko mjeseci kasnije, došlo je vrijeme da Ana i Nebojša svojim obiteljima konačno objave sada već prilično poodmaklu trudnoću, ali i maleni detalj da su već dvije godine u vezi s osobom “donekle njihove” nacionalnosti. Dvije obitelji istovremeno primaju videopozive sa sretnim vijestima, koje i jedni i drugi primaju jednako loše, što mladi par ponuka na povratak u Zagreb i Beograd kako bi ih urazumili i izgladili te sitne probleme nacionalnosti i izvanbračne trudnoće.

“Naši” i “vaši”

Anina obitelj je tradicionalna, katolički osviještena i obilježena performativnim nacionalizmom, koji doduše pogrešno poistovjećuje s iskrenim nacionalnim ponosom – otac Miljenko (Rene Bitorajac) na stolu drži uokvirenu fotografiju s Franjom Tuđmanom, majka Marija (Linda Begonja) nosi ogrlicu s velikim zlatnim križem, a baka Ivanka (Snježana Sinovčić-Šiškov) šahovnicu nosi čak i na maski svog mobitela. Osim vijesti o Aninoj trudnoći, Miljenko je na svoj rođendan dobio i vijesti o potencijalnom bankrotu svoje firme Cromax kojoj, ukoliko ne podmiri dugovanje, uskoro prijeti austrijsko preuzimanje.

S dijametralno suprotne strane je Nebojšina obitelj, s ponešto suvremenijom dinamikom, ali jednako zatvorenim umom, barem kada se radi o susjedskim odnosima. Nebojšin otac Vuk (Dragan Bjelogrlić) je srpski ministar vanjskih poslova koji sanja o izgradnji podzemne željeznice u Beogradu, za što mu je slučajno potreban europski novac, a njegova supruga Jelisaveta (Vesna Trivalić) svojim pomirljivim karakterom smiruje sve napetosti, iako nerijetko nepravedno ostane po strani. Za Jelisavetinu smirenu prirodu, doduše, svojom direktnim komentarima nadoknađuje baka Milica (Jelisaveta Seka Sablić) koja se svoju novu obitelj nimalo ne ustručava nazvati “ustašama” niti pokušava sakriti svoj tek donekle kontrolirani alkoholizam.

S obje obitelji dolaze i njihove “desne ruke” i profesionalni savjetnici – za Miljenka je to mladi i nespretni, ali odani Budimir (Roko Sikavica), a za Vuka vrlo fokusirana i sposobna Gaga (Anđelka Stević Žugić), čija suradnja uskoro postane komedija sama za sebe.

Humorom protiv stereotipa

Budući da ljubav uvijek pobjeđuje, dvije obitelji vrlo brzo shvate da se vjenčanje i međusobno upoznavanje mora dogoditi, pa to na sebe preuzmu Anini roditelji koji svoje goste pozovu u prilično zapušten resort na jadranskoj obali, gdje vjenčanje planiraju održati što skromnije i u tajnosti. Razlike u društvenoj klasi i mentalitetu postanu preprekom, ali i primarnim izvorom humora, već pri prvom susretu. Ta univerzalna tema i taj naizgled vječni sukob između “naših” i “vaših”, a u ovom slučaju i između tradicionalnog i urbanog, katoličkog i pravoslavnog te konačno hrvatskog i srpskog, čitavo je vrijeme dovoljno uravnotežen da ne postane repetitivan, pa takvom zapletu možda i nisu bile potrebne dodatne narativne linije koje su tek nakratko pridonijele već postojećem kaosu.

Uz sve razlike, problemi obje obitelji zapravo se svode na to da moraju ispuniti želje okoline koja im je omogućila poslovni odnosno politički uspjeh, dok istovremeno žele izvući vlastitu korist, pa se vjenčanju uskoro pridruže i katolički (Dejan Aćimović) i pravoslavni svećenik (Srđan Žika Todorović) čiji bi se obredi, naravno diskretno, trebali dogoditi jedan za drugim.

Svadba podjednako ismijava oba suprostavljena mentaliteta, ali budući da to čini s toplinom, autoironijom i humorom, nije neobično da njezini simpatični i dinamični zapleti čitavo vrijeme uspijevaju nasmijati publiku. Igor Šeregi je i ranije pokazao zanimanje za komediju i komercijalni film, što je prije čak 10 godina pokazao svojim debitantskim filmom ZG80, nastavkom kriminalističke i humoristične drame Metastaze. Film je i u sferi priče i u sferi popularne kulture savršeno uronjen u aktualni trenutak, što je dodatno naglašeno pomalo iskarikiranim likovima trap glazbenika i erotske plesačice čiji je san postati pjevačicom. Slično se na trenutke može zamjeriti i drugim likovima koji su ponekad više nalik na karikature nego na arhetipe, ali uz ironijski komentar podsjećaju da su stereotipi i predrasude na ovim područjima i dalje itekako živi.

Ljudska komedija

Film je uspio zaobići zamku politike i ratne prošlosti, što je domaćim gledateljima očito bilo potrebno. Svadba zato nije samo film o hrvatsko–srpskim razlikama, nego i film o ljudima i njihovim sličnostima, čak i dok djeluju prema svojim suprotnim, a nerijetko i apsurdnim uvjerenjima. Kada vijesti o diskretnom vjenčanju, nakon neočekivano kaotične i neoprezne “momačke zabave”, ipak postanu javne, dvije obitelji počinju međusobno surađivati, što čine vrlo nespretno, ali poprilično simpatično, pa se tako udaljavaju od kolektivnih identiteta unutar kojih su se do sada privatno i poslovno definirali. Jednom kad nacionalno opterećenje ostane po strani, članovi Anine i Nebojšine obitelji su sličniji nego što im se u početku činilo, posebno jer im je zajednička sreća njihove djece važnija od apstraktnih vrijednost koje ih međusobno dijele.

Svadbu je, osim autentične i tople obiteljske tematike, obilježila i izuzetna glumačka postava koju čine ikone regionalne kinematografije, a suprostavljene ideale i mentalitete, svojim impulzivnim reakcijama te pasivno–agresivnim verbalnim ubodima, nose Rene Bitorajac i Dragan Bjelogrlić, koji se vrlo dopadljivo trude pronaći zajednički jezik i činiti kompromise. Te iste ideale, u ulogama katoličkog i pravoslavnog svećenika, također suprotstavljaju Dejan Aćimović i Srđan Todorović, čiji se potencijal mogao barem malo više iskoristiti. Najmanje su ipak suzdržane starije generacije – baka Ivanka i baka Milica, dok dvije majke, u svom pomirljivom tonu, od početka rade na kakvom takvom prijateljskom odnosu. Mladi par koji je i izazvao čitavu dramu, do zadnje trećine ostaje prilično zasjenjen obiteljskim

Budući da se radi o ambicioznoj koprodukciji između Hrvatske i Srbije, teško je na trenutke ne dobiti dojam da bi se s većim budžetom mnogi nedostaci potencijalno riješili sami od sebe, dok su za sve scenarističke prepreke ipak nadoknadili dinamični dijalozi, zaigrana režija te feel good  atmosfera, a možda najviše od svega i impresivna glumačka postava.

Igor Šeregi je već najavio nastavak Svadbe, koji bi ovaj film mogao pretvoriti u regionalnu Dozvolu za brak (Meet the Parents). Sudeći prema činjenici da je ova komedija već u prvom tjednu prikazivanja domaću publiku vratila u kino dvorane, moguće je da će nastavak stići mnogo prije nego što je na velike ekrane stigla Svadba, te sigurno i s većim budžetom. U svakom bi slučaju bilo dobro da je ovakvih autoironičnih komedija više, jer dok se smijemo vlastitim apsurdnim stereotipima, još smo uvijek na dobrom putu.