U svijetu gdje je streaming postao dominantan način konzumacije medija, kvaliteta slike i zvuka ključna je za dobro iskustvo. No, ta kvaliteta ovisi o složenom plesu tri ključna tehnološka koncepta – rezolucije, bitratea i kodeka. Razumijevanje njihove uloge otkriva zašto “više” nije uvijek “bolje”.
Više piksela ne znači uvijek bolju sliku
Rezolucija je pojam s kojim je većina korisnika upoznata. Ona se odnosi na broj piksela, sićušnih točkica koje tvore sliku na zaslonu i obično se izražava kao širina × visina (npr. 1920×1080) ili jednostavno po vertikalnoj dimenziji (1080p, 2160p ili 4K). Intuitivno, viša rezolucija znači više piksela, a time i potencijal za oštriju i detaljniju sliku.
Zamislite rezoluciju kao veličinu slikarskog platna, veće platno omogućuje slikanje više detalja. Međutim, samo platno ne jamči remek-djelo. Ako nemate dovoljno boje da ga popunite, ostat će prazno ili nedovršeno. Upravo tu na scenu stupa bitrate.
Gustoća informacija koja oživljava piksele
Bitrate ili brzina prijenosa podataka, mjeri količinu podataka koja se prenosi u jednoj sekundi, a izražava se u megabitima po sekundi (Mbps). To je “boja” za naše platno rezolucije. Bitrate određuje koliko je informacija posvećeno svakoj sekundi videa. Viši bitrate znači više podataka, što rezultira bogatijim detaljima, preciznijim bojama i manjim brojem vizualnih artefakata, poput “kockica” u brzim scenama.
Naime, video više rezolucije s preniskim bitrateom, izgledat će lošije od Full HD videa s adekvatno visokim bitrateom. Nedovoljno podataka jednostavno ne može ispuniti sve te milijune piksela informacijama, što dovodi do kompresirane, mutne slike. Stoga, bitrate i rezolucija moraju biti u harmoniji jer jedno bez drugog ne može pružiti vrhunsku kvalitetu.
Foto: Unsplash
Kodeci i prilagodljivi streaming
Kako streaming servisi uspijevaju isporučiti visoku kvalitetu bez da zaguše cjelokupni internet? Odgovor leži u kodecima. Kodek (koder-dekoder) je softver koji komprimira goleme sirove video datoteke u upravljive veličine za prijenos, a zatim ih vaš uređaj dekomprimira za reprodukciju. Popularni kodeci poput H.264 (AVC) godinama su bili standard, dok noviji, poput HEVC (H.265) i otvorenog AV1, nude znatno bolju učinkovitost. Oni mogu postići istu ili bolju kvalitetu slike pri nižem bitrateu, što štedi internetski promet i omogućuje glatku reprodukciju čak i na sporijim vezama.
Vrhunac ove tehnologije je Adaptivni Bitrate Streaming (ABR), koji koriste gotovo svi moderni servisi poput YouTubea i Netflixa. Platforma pohranjuje više verzija istog videa u različitim rezolucijama i s različitim bitrateovima. Vaš uređaj zatim u stvarnom vremenu komunicira sa serverom i automatski odabire najbolju moguću verziju koju vaša internetska veza u tom trenutku može podnijeti. Ako veza oslabi, sustav će se neprimjetno prebaciti na verziju niže kvalitete kako bi izbjegao zastajkivanje, a kada se veza poboljša, vratit će se na višu kvalitetu.
Na kraju, istaknimo da za prosječnog korisnika dubinsko poznavanje ovih tehnikalija nije nužno. Najvažniji je konačni rezultat, a to je oštra slika i glatka reprodukcija filmova i serija. No, razumijevanje ove pozadinske tehnologije demistificira zašto kvaliteta ponekad varira i naglašava da je za ultimativno streaming iskustvo ključan balans.