4 tajne uspjeha: Zašto su jugoslovenski proizvodi bili konkurentni svjetskim gigantima

biznisinfo
Izvor: biznisinfo

Današnjim generacijama je teško zamisliti da su proizvodi iz bivše Jugoslavije nekada ravnopravno stajali na policama s brendovima iz Njemačke, Italije ili Francuske.

Ipak, tokom 1970-ih i 1980-ih, jugoslovenska privreda bila je među najrazvijenijima u Evropi u okviru socijalističkog sistema – a mnogi domaći proizvodi bili su traženi i izvozili se na tri kontinenta.

Šta je činilo jugoslovenske brendove konkurentnima svjetskim gigantima? Odgovor leži u kombinaciji kvaliteta, inovacije, radne etike i jedinstvene političke pozicije.

  1. Između Istoka i Zapada

Jugoslavija je imala jedinstvenu poziciju: bila je socijalistička zemlja, ali ekonomski otvorena prema Zapadu.

Zahvaljujući pokretu nesvrstanih, Jugoslavija je mogla izvoziti proizvode i u kapitalističke i u socijalističke zemlje – od Zapadne Evrope i SAD-a, do Afrike, Bliskog istoka i Latinske Amerike.

Ta pozicija omogućila je jugoslovenskim firmama pristup velikim tržištima i potpisivanje unosnih ugovora, posebno u građevinarstvu, energetici i industriji.

Kompanije poput Energoinvesta, Energoprojekta i Končara gradile su elektrane, fabrike i naftovode od Iraka do Nigerije, dok su istovremeno radile i s partnerima iz Njemačke i Italije.

  1. Kvalitet i pouzdanost

Za razliku od mnogih drugih socijalističkih zemalja, Jugoslavija je proizvodila kvalitetne, pouzdane i dugotrajne proizvode.

Kućanski aparati iz Gorenja, automobili Zastave, čokolade Kraša i obuća Borova bili su prepoznatljivi po jednostavnom dizajnu i solidnoj izradi. Često su bili jeftiniji od zapadnih, ali kvalitetniji od istočnih proizvoda. Upravo ta srednja pozicija činila ih je atraktivnim za međunarodno tržište.

Primjer za to je Gorenje, koje je već 1970-ih izvozilo frižidere u Njemačku i Austriju, a Zastava je s „Yugom“ uspjela ući čak i na američko tržište – što nije pošlo za rukom ni mnogo većim proizvođačima iz Istočne Evrope.

  1. Domaća znanja i industrijska baza

Jugoslavenska industrija nije se oslanjala isključivo na strane licence. Inženjeri, tehničari i majstori razvijali su vlastita rješenja u oblastima energetike, mašinstva, brodogradnje i avioindustrije.

Primjer je mostarska firma Soko koja je proizvodila borbene avione na osnovu domaće tehnologije i izvoznim ugovorima s više zemalja Afrike.

U brodogradilištima Uljanik, Split i 3. maj, izrađivani su tankeri i putnički brodovi za zapadne naručioce, dok je Energoinvest iz Sarajeva izvozio transformatore i elektronske komponente čak u Sjedinjene Američke Države.

  1. Radnička disciplina

Jugoslavenski proizvodi nosili su i poseban društveni kontekst – bili su rezultat sistema koji je promovisao radnički ponos i kolektivni uspjeh.

Fabrike su imale interne škole, sportske klubove i kulturna društva, a rad u industriji bio je simbol stabilnosti i časti. Taj osjećaj zajedništva često se odražavao i na kvalitet.

Radnici su imali motiv da njihovi proizvodi „izdrže“, jer su nosili etiketu „Made in Yugoslavia“.

Propast tržišta i nestanak brendova

Raspad države i ratovi 1990-ih uništili su zajedničko tržište od 20 miliona ljudi, a privatizacije su pokidale industrijske lance.

Mnoge fabrike nisu preživjele tranziciju, a one koje jesu izgubile su konkurentnost zbog nedostatka investicija i novih tehnologija.

Mnogi brendovi su nestali gotovo preko noći. Samo su rijetki, poput Gorenja ili Podravke, uspjeli opstati i prilagoditi globalnom tržištu. Iako su mnogi brendovi nestali, njihova reputacija i danas izaziva poštovanje i nostalgiju.

Preuzimanje teksta dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora i postavljanje linka ka originalnom tekstu na BiznisInfo.ba