Čak i danas, u modernim misijama, piloti se ne mogu uvijek oslanjati na mogućnost ‘povratka kući’, te moraju imati planirana alternativna mjesta za slijetanje u slučaju nestanka goriva ili pogotka.
Iako se u svetskim medijima danas najčešće pominju avioni-lovci, poput američkih „F-16 Fighting Falcon“ (Borbeni soko), te „F-35 Lightning II“ (Munja), veoma bitnu ulogu u planiranju dejstava avijacije, te širih aktivnosti na bojnom polju, igraju i avioni za snabdevanje i transport (Military Transport Aircraft, MTA).
U zavisnosti od verzije i namene, oni mogu prevoziti čitave vojne jedinice, tenkove, oklopna vozila, pa čak i manje letelice, poput helikoptera i dronova, biti avioni za izviđanje i aviosnimanje, te „avioni cisterne“.
Aktuelni sukobi u Ukrajini i Pojasu Gaze su pokazali da su MTA letelice ključne ne samo za snabdevanje prvih vojnih linija na frontu, već i za dopremanje humanitarne pomoći civilnom stanovništvu.
Avion kao stanica za gorivo
Još nakon Prvog svetskog rata, sve veće oslanjanje na korišćenje avijacije u ratnim dejstvima iznedrilo je i problem snabdevanja letelica gorivom. To se činilo uglavnom kamionima-cisternama, na matičnom aerodromu, ali je to takođe i značajno smanjivalo njihov domet leta. Avioni su u to vreme bili ograničeni ne samo veštinom svojih pilota, aktivnostima neprijateljske protivvazdušne odbrane i ciljevima misije, već su piloti stalno morali i da paze na količinu preostalog goriva, kako bi planirali i povratak nazad.
Prva ideja o „dopunjivanju“ aviona u vazduhu se rodila još 1923. godine u SAD-u, kada su dva „Airco DH-4“ aviona dvokrilca pokušali da to izvedu. Ipak, tehnički problemi i nedovoljno razvijene letelice će punu realizaciju ovakve ideje odložiti tek za posle Drugog svetskog rata.
Tako je za vreme prvog pokušaja neprekidnog leta oko sveta, 1949. godine, avion „Boeing B-50“, poznatiji i kao „Supertvrđava“ (Superfortress) nekoliko puta dopunjavan gorivom u letu korišćenjem novorazvijenog sistema „GL-Loophose“. Godinu dana ranije, prvi šef američkog Ratnog vazduhoplovstva (danas USAF), general Carl Spaatz postavio je razvoj modernih „aviona-cisterni“ kao jedan od ključnih ciljeva. Iskustva saveznika iz Evrope tokom Drugog svetskog rata i misija bombardovanja u Nemačkoj pokazivala su da je “flight return time”, vreme nakon kojeg pilot mora da počne povratak i oslobodi se bombi, bilo ključni faktor u većini misija.
Prvo snabdevanje gorivom u vazduhu u ratnim uslovima desiće se za vreme Korejskog rata početkom ’50-ih, kada su američki lovci-bombarderi „F-84 Thunderjet“ bili dopunjavani gorivom iz modifikovanih teških bombardera „Boeing B-29“, jer su do Koreje leteli sa udaljenih ostrva u Japanskom arhipelagu.
Čak i danas, u modernim vazdušnim misijama, piloti se ne mogu uvek oslanjati na mogućnost „povratka kući“, te moraju imati planirana alternativna mesta za sletanje u slučaju nestanka goriva ili pogotka letelice. Iako se ovakvi scenariji predviđaju u „planu leta“ pre same misije, nije uvek moguće te planove i realizovati dok je letelica u neprijateljskom vazdušnom prostoru. Krajem ’50-ih i tokom ’60-ih godina prošlog veka razvoj „ruke za punjenje gorivom“ (refueiling boom) će doneti moderne mogućnosti i mnogi veću bezbednost za obe letelice u vazduhu od dotadašnjih „ojačanih creva“ (reinforced hose) te je refueiling boom danas standard za praktično sve avione ovog tipa u svetu.
Leteći tankeri i globalne misije
Sam razvoj aviona „Boeing KC-135 Stratotanker“ počeo je još sredinom ’50-ih godina, uporedo sa razvojem njegovog „civilnog blizanca“, Boeinga 707. Obe letelice su razvijene na bazi prethodnog modela „367-80“. Cela ova porodica letelica (kao i kasniji Boeing-717) je bila karakteristična po svom dizajnu krila pod uglom od 35 stepeni, te četiri motora montiranih u tzv. front-intake položaju. Tokom razvoja „KC-135“, razvijena i nešto drugačija letelica – „EC-135“, prva „leteća komanda“ u svetu (Command and Control Aircraft), sa naprednim (za to vreme) mogućnostima za komunikaciju i prikupljanje podataka, te elektronsko ometanje radio-veza neprijatelja. Ove letelice će tokom decenija postati poznate i po operaciji „Looking Glass“, avionima „sudnjeg dana“, koji su neprekidno bili u vazduhu tokom trajanja Hladnog rata i koji su imali mogućnosti za lansiranje američkog nuklearnog arsenala.
Tokom decenija je operativno bilo više od 350 primeraka „KC-135“ aviocisterni, u različitim ulogama i operacijama, a naročito su se istakli tokom prve „Peščane oluje“ u Iraku početkom ’90-ih, kao podrška američkim lovcima „F-15 Eagle“. Jedan „KC-135“, kodnog imena „ESSO 77“, srušio se početkom 1999. godine u Nemačkoj, nakon rutinske misije.
Boeing je ukupno proizveo više od 800 primeraka različitih verzija „KC-135“ letelica. Današnji „KC-135“ avio-cisterna najčešće ima posadu od dva pilota i jednog navigatora ili operatera sistema za punjenje. U zavisnosti od verzije, ona može i da preveze do 80 putnika, ili da prenese pet standardnih paleta za snabdevanje tipa „L463“. Maksimalna brzina leta pune letelice je oko 900 kilometara na čas, ali ona veoma retko i leti ovom brzinom. Uz cisternu sa 68 tona goriva, maksimalni domet je 2.300 kilometara, a visina leta 15 kilometara. „KC-135 Stratotanker“ koriste SAD, Francuska, Turska i Čile. Turska ima sedam ovakvih letelica, koje su nedavno i modernizovane, dok Francuska planira da svoje letelice u narednim godinama zameni sa evropskom varijantom „Airbus A330 MRT Phenix“.
Saradnja Srbije i SAD-a
U zvaničnoj poseti Ratnom vazduhoplovstvu i PVO Vojske Srbije nedavno je boravio ekspertski tim Nacionalne garde Ohaja, radi razmene iskustava i realizacije obuke u oblasti bezbednosti letenja u vazduhoplovnim operacijama.
„Takođe je održan i seminar za pripadnike Ratnog vazduhoplovstva i PVO i specijalnih jedinica Vojske Srbije o upravljanju rizicima prilikom izvođenja vazduhoplovnih operacija na taktičkom i operativnom nivou“, naveli su iz Ministarstva odbrane Srbije.
Zanimljivo je i da su u okviru ovog seminara avioni Vojske Srbije „MiG-29“ izveli vežbu presretanja američkog transportnog aviona „KC-135R“ prilikom njegovog preleta do Vojnog aerodroma „Narednik-pilot Mihajlo Petrović“ u Nišu, gde je ekspertski tim iz Ohaja i boravio.