“Prema nasilnicima zakon je blag”, rekla je za RSE devojka iz BiH koja je je bila maloljetna kada je silovana
Pišu: Jovana KRSTIĆ, Aida ĐUGUM, Mahir SIJAMIJA
– Svoj život poslije školovanja nastavljam negdje drugdje, ovu zemlju napuštam. Sve ružno ću ostaviti u njoj, a lijepo ću ponijet sa sobom da mi grije srce kad pređem granicu ove zemlje.
Ovo su riječi djevojke iz Bosne i Hercegovine koja je bila maloljetna kada je pre tri godine silovana.
Država i njeni zakoni nisu joj pomogli u za nju mučnom sudskom postupku protiv počinitelja, navodi RSE.
– Više (puta) sam ispitivana, pa i tim ispitivanjem sam tjerana da vraćam sjećanje, koje je već krenulo da blijedi – priča sagovornica RSE koja je željela da ostane anonimna.
Drski advokat optuženog
Dodaje da je suđenje je počelo “poslije dužeg vremena”.
– Advokat optuženog je prema meni bio jako drzak i miješao je moju porodičnu prošlost u samo suđenje, smatram da moja prošlost s tim predmetom nema ništa – prisjeća se.
Nije zadovoljna ni prvostepenom presudom koja do sada donesena, ni procesom koji je do nje doveo.
– Prema nasilnicima zakon je blag. Smatram da bi trebalo dosta toga promijeniti. Počevši od ljudi koji donose zakon i način na koji oni donose zakon – smatra ona.
Da svoje zakonske okvire prilagode žrtvama silovanja, obavezale su se sve zemlje Zapadnog Balkana ratifikovanjem Istanbulske konvencije Vijeća Evrope.
Države su time, između ostalog, pristale da preduzmu mjere kako bi se kriminalizovale bilo koje seksualne radnje do kojih dolazi bez jasnog, dobrovoljnog pristanka.
To znači da nije neophodno da postoji nasilje ili prijetnja nasiljem da bi se nešto smatralo silovanjem, a što bi trebalo da olakša žrtvama i prijavljivanje i dokazivanje zločina.
Zbog čega je to važno?
Samo su neka od pitanja sa kojima mnoge osobe moraju da se suočavaju nakon što prijave silovatelja.
Međutim, ne ostaju iza svakog silovanja modrice i ogrebotine.
– Statistika je takva da pokazuje da se više od 85 posto žena u situaciji silovanja ne brane, ne pružaju fizički otpor. Uplaše se, zamrznu se, na drugi način pokušavaju da se suprotstave – priča Aleksandra Jerkov, članica nevladine Regionalne akademija za razvoj demokratije (ADD).
Ističe da je “situacija mnogo gora” kada je reč o djevojčicama.
– Naime, njih 98 posto ne pruža fizički otpor kada neko pokuša da ih siluje – kaže Jerkov.
Zakoni u pojedinim zemljama Zapadnog Balkana su takvi da one u tim situacijama ne mogu da dokažu da su silovane.
– Sudije zahtevaju da žrtva dokaže da je sve vreme pružala aktivan fizički otpor, jer bilo koji momenat u kojem su one prestale da se opiru, je silovatelju, prema tumačenju zakona, mogao da da lažni signal da ona pristaje na seksualni odnos – dodaje Jerkov.
Njena organizcija pokrenula je inicijativu da se u svim zemljama Zapadnog Balkana, u skladu sa Istanbulskom konvencijom, svaki seksualni odnos bez jasnog pristanka smatra silovanjem, bez obzira na to da li je bilo prijetnje ili upotrebe fizičke sile.
Šta kažu zakoni zemalja Zapadnog Balkana?
U tome šta zakon prepoznaje kao silovanje, zakonodavstva zemalja Zapadnog Balkana se razlikuju.
Crna Gora i Kosovo su već usvojili izmjene Krivičnog zakonika koje u definiciju silovanja uvode neophodnost pristanka.
– Crna Gora je to usvojila pre dve godine i oni imaju još samo jedan deo koji treba da poprave što je u toku. Oni imaju u zakonu da se svaki seksualni odnos bez saglasnosti smatra silovanjem, ali nemaju definiciju saglasnosti, tako da je to jedna od stvari koju oni treba da postave – kazala je Jerkov.
Izmjena nema još u Sjevernoj Makedoniji, ali Jerkov kaže da se uskoro očekuje pomjeranje sa te tačke.
Izuzetak je Srbija, kao i Bosna i Hercegovina u kojoj bi svaki entitet bi zasebno trebalo da o tome da odlučuje.
Srbija bez pomaka
Iako je Istanbulsku konvenciju ratifikovala 2013. godine, Srbija nije preduzela korake kako bi se riječ pristanak našla u definiciji zakona o silovanju.
– Srbija je jedina zemlja u kojoj nismo ostvarili bilo kakav napredak, pre svega zbog nespremnosti vladajuće stranke da o tome uopšte razgovara – kaže Aleksandra Jerkov, čija organizacija zagovara takve zakonske izmene.
U nacrtu izmjena Krivičnog zakonika Srbije, o čemu je održana javna rasprava u oktobru 2024. ali još nisu usvojene, predložene su značajno oštrije kazne za seksualne prestupnike.
Međutim izmjena definicije krivičnog djela nije, što je naišlo na kritiku nevladinih organizacija koja se bave ljudskim pravima u Srbiji.
Vlada Srbije nije odgovorila na pitanje RSE kada je u planu usklađivanje zakona o silovanju sa međunarodnom konvencijom koju su potpisali.
U BiH djelimičan napredak
Brčko distrikt jedini je uskladio svoje zakonodavstvo s Istanbulskom konvencijom, prethodna definicija silovanja je izmijenjena i sada ga definiše kao polni odnos bez pristanka.
U Parlamentu Federacije BiH u februaru su usvojene izmjene zakona kojim se kažnjava nasilje, a koji sada štiti i žene.
Na dnevnom redu je tada trebalo da se nađu i izmjene Krivičnog zakona Federacije BiH.
U predloženim izmjenama je i definicija silovanja koja predviđa uključivanje faktora pristanka.
– Pristanak je ovaj ovdje definisan tako da on postoji, ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni snošaj i spolnu radnju i bila je sposobna donijeti takvu odluku – objašnjava za RSE poslanica u Parlamentu Federacije BiH Alma Kratina.
Ona dodaje da je u zakonu j navedeno da takvog pristanka nema ako je spolni odnos i njime izrečena spolna radnja izvršena uz upotrebu prijetnje, prevare, zloupotrebe položaja.
Ta dva zakona trebalo je da budu usvojena u paketu kako bi se osigurala adekvatna zaštita žrtava nasilja, ali i oštrije kazne. Međutim, Krivični zakonik je povučen sa dnevnog reda zbog velikog broja amandmana.
Poslanica Kratina smatra da je odlaganje njegovih izmena “skandalozno” i na štetu žrtava.
– Ne znam kad će se to desiti. Mi smo imali čak obećanje predsjedavajućeg Zastupničkog doma da će on lično ovaj svojim autoritetom učiniti da to bude na narednoj sjednici. Ali, ona je prošla. Da li će se to desiti na nekoj sjednici krajem aprila ili u maju, vidjećemo – kazala je.
Zakon u Republici Srpskoj nije u cjelosti usklađen s Istanbulskom konvencijom.
– U našem krivičnom zakonodavstvu i dalje je akcenat na tome da je postojao otpor žrtve, da je otpor dovoljno dugo trajao. Znači koncept zasnovan na prinudi i prisili – kaže Slađana Milovanović iz Fondacije “Lara” iz Bijeljine.
Ona ističe da savremeni koncept kaže da je neophodno da se akcenat kod silovanja prebaci na to da nije postojao pristanak žrtve.
Prema riječima Aleksandre Jerkov iz Regionalne akademija za razvoj demokratije, vlasti u tom bh. entitetu “nisu imale sluha” za njihovo zagovaranje ideje da zakonskih izmjena u tom pravcu.
Smatra zakonodavni okvir treba da bude više prilagođen potrebama žrtava.
Šta je uzrok otpora zakonskim izmjenama?
Uzrok odbijanja ili pružanja otpora kod onih koji su u poziciji da utiču na to kako će krivično djelo silovanje biti definisano zakonom, uglavnom je nerazumijevanje toga šta znači pojam pristanak, kaže Jerkov.
– Naravno i neopravdani strah da će žene onda masovno da krenu lažno da prijavljuju silovanje i da muškarci neće moći da se odbrane od toga – ističe.
Uz ocjenu da su takve kritike neosnovane, dodaje da se u zemljama koje su usvojile takve izmjene pokazalo se da je to samo pružilo veći nivo zaštite žrtvama.
– Između ostalog i zbog toga što na neki način prebacuje teret dokazivanja sa žrtve na počinioca – kazala je Jerkov.
Slađana Milovanović iz Fondacije “Lara,” koja je bila osoba od povjerenja u jednom od slučajeva seksualnog nasilja, kaže za RSE da je njen utisak da se mnogo više vodi računa o pravima osumnjičenog, nego o pravima žrtve.
Kao primjer navodi to što zakonodavstvo u BiH, na primjer, ne prepoznaje pojam žrtve, već govori o oštećenom ili oštećenoj.
– I nekako mislim da naše društvo je opterećeno tim stereotipima i predrasudama, gdje će nekako uvijek se pokušati da govori o tome da li je slučajno žrtva nekim svojim ponašanjem, oblačenjem ili mimikom ili bilo čim doprinijela da joj se desi to što joj se zapravo desilo – kazala je.
Svijetli primjer iz komšiluka
U Hrvatskom zakonu neophodnost pristanaka postoji preko deset godina.
Zakon definiše da pristanak postoji kada je osoba svojom voljom odlučila da stupiti u polni odnos, a da je pri tome bila sposobna da donese i izrazi takvu odluku.
Pristanka nema ako je seksualni odnos izvršen uz upotrebu prijetnje, prevare, zloupotrebom položaja prema osobi koja se u odnosu zavisnosti od počinitelja, iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila sposobna da izrazi svoje odbijanje ili nad osobom kojoj je protivpravno oduzeta sloboda.
– Svaka pozitivna promjena u okviru zakonodavstva dovodi do pozitivnog utjecaja na osobe koje su preživjele seksualno nasilje, pa tako i kod promjena definicija kaznenog djela silovanja. Sve te promjene trebaju vrijeme, kako bi zaživile u sudskoj praksi – kaže za RSE Maja Mamula, psihologinja i osnivačica nevladine “Ženske sobe”.
Ona ističe kako se može reći da u Hrvatskoj nemaju problem s opisom bića kaznenog djela silovanja, nego su glavni problemi vezani uz procesuiranje, dokazivanje tj. utvrđivanje krivnje počinitelja, a pogotovo s izricanjem niskih kazni za tako teško kazneno djelo.
Smatra da sve zemlje u regiji dijele iste probleme koji se tiču neprepoznavanja seksualnog nasilja, nepovjerenja u iskaz žrtve, minimaliziranje preživljenog nasilja, te optuživanja žrtve da je sama kriva.
– Svi smo još jako daleko od željenog cilja – napominje Mamula.
Ističe da je sistemska prevencija, od najranije dobi, jedan od ključnih mehanizama spriječavanja seksualnog nasilja, ali i povećanja empatije prema osobama koje su preživjele seksualno nasilje.
Kakva je situacija u zemljama EU?
Svaka dvadeseta žena u Evropskoj uniji iznad 15 godina doživi silovanje, podaci su Agencije Evropske unije za temeljna prava.
Evropska unija je u maju 2024. dobila prvi zakon protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici.
Sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni brak, nasilje na internetu, poput dijeljenja intimnih slika bez pristanka time su kriminalizovani u zemljama Evropske unije. Međutim, silovanje nije.
Iako je Evropska komisija inicijalno predložila definiciju silovanja koja bi bila zasnovana na nedostatku pristanka, taj član ne postoji u usvojenom zakonu jer ga je blokiralo nekoliko zemalja.
Pa ipak, poslednjih godina sve više evropskih zemalja uvodi slične zakone.
Od 21 članice EU koje su ratifikovale Istanbulske konvenciju, 14 ima usklađene zakone s njenim odredbama o seksualnom, podaci su Evropskog parlamenta (EP) iz januara 2024.
U međuvremenu zakon je izmijenila i Nizozemska.
S druge strane, pet zemalja koje su ratifikovale Konvenciju nisu preduzele nijedan korak da u definiciju silovanja uključe pristanak, ističe se u izvještaju EP.
Šest zemalja EU koje nisu ratifikovale konvenciju, takođe nisu mijenjale zakon, iako je u nekim od njih počela javna debata o toj temi.
Prema podacima Amnesty International iskustvo Švedske pokazuje da ovakav zakon ima efekta. Nakon njegovog uvođenja 2018. godine, broj osuda za silovanje porastao je za 75 posto, iako se broj prijavljenih slučajeva nije povećao.
Zakonska definicija tek dio problema
– Djevojčicama, curama koje su silovane niko ne može vratit samopouzdanje koje su imale, osmjeh i sve neke sitnice koje su ih činile sretnim. Nijedna kazna ne može vratiti izgubljeno – kazala je sagovornica RSE koja je bila žrtva silovatelja.
Iako ne može vratiti izgubljeno, sudski proces i kazna koja slijedi trebalo bi da osigura pravdu i neophodnu zaštitu žrtvama.
Međutim, dužina trajanja procesa, nepostojanje adekvatne psihološke podrške žrtvama i rada sa roditeljima maloljetnih žrtava, neke su od manjkavosti procesa na koje u razovoru za RSE ukazuje Slađana Milovanović iz Fondacije “Lara”.
– Takođe, kazne koje se ovaj izriču su uvijek bliže onom zakonskom minimumu nego maksimumu. Znači ako imamo raspon od dvije recimo godine do 10 uvijek će nekako vući ka te dvije godine da bude izrečena kazna – dodaje ona.
Na to da je položaj žrtve često je veoma nepovoljan i prilikom samog prijavljivanja silovanja ukazuje Aleksandra Jerkov iz Akademije za razvoj demokratije.
– Često su i po deset puta primorane da daju izjavu i onda se traži i najmanja nedoslednost u tim izjavama kao dokaz da one lažu. Da ne kažem da se i dalje susreću sa pitanjima da li je izazivala, šta je nosila, da li je popila, koliko je partnera imala u prošlosti i tako dalje, što sve dodatno retraumatizuje – rekla je.
Maja Mamula priča da sve žene koje su preživjele seksualno nasilje i prijavile ga nadležnim institucijama ističu važnost toga je kako se institucije ponašaju prema njima.
– Ključno je postupanje s dostojanstvom, poštovanjem, kao i pristupom utemeljenom na razumijevanju traume – kaže.
Dodaje da žrtva će koja se tretira s nepovjerenjem, bez poštovanja i poznavanja specifičnosti rada sa onima koji su pretrpjeli seksualno nasilje, teško proći kroz cjelokupni postupak i zadržati povjerenje u pravdu.
Prema istraživanju koje je proveo OSCE 2018. godine u zemljama Zapadnog Balkana 70 posto žena starosti od 18 do 74 godine izjavilo je da su iskusile neki oblik nasilja od svoje 15. godine.
Mnogi od tih slučajeva ostanu nezabilježeni, upravo zbog stigmatizacije i manjka povjerenja u institucije.