Rušenje spomenika nije izoliran incident. To je logičan nastavak politike koja traje već 30 godina, politike brisanja antifašističkog identiteta Mostara i nametanja nove, etnički ekskluzivne, ideološki revizionističke naracije
Piše: Haris LJEVO
Rušenje spomenika sedamdeset i sedmorici bivših fudbalera Veleža, poginulih u redovima antifašističkog partizanskog pokreta tokom Drugog svjetskog rata, predstavlja jedan od najpotresnijih i najopasnijih simbola današnjeg odnosa prema historiji u Mostaru.
Da se taj čin desio bilo kada, bio bi skandal sam po sebi. Ali činjenica da je spomenik srušen upravo na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, dan koji bi trebao biti univerzalni podsjetnik na posljedice fašizma, mržnje i sistematskog brisanja identiteta, čini ovaj događaj gotovo grotesknim u svojoj moralnoj izopačenosti.
Istog dana kada se ruši spomenik mostarskim antifašistima, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i Amir Gross Kabiri, glavni investitor Zrinjskog i predsjednik Jevrejske zajednice Mostar, polažu cvijeće na Jevrejskom groblju i odaju počast žrtvama holokausta.
Ovaj paradoks nije slučajan
Na fotografijama i snimcima s komemoracije vidimo ozbiljna lica, riječi o potrebi da se zlo nikada ne ponovi, poruke o civilizacijskim vrijednostima i borbi protiv mržnje. Sve izgleda dostojanstveno, gotovo uzvišeno. Ali samo nekoliko stotina metara dalje, u istom gradu, briše se trag onih koji su se protiv tog istog zla borili, i koji su za tu borbu dali život.
To nije samo licemjerstvo. To je politički cinizam najgore vrste. To je pokušaj da se moralni kapital holokausta iskoristi kao dekor, kao kulisa za vlastitu političku agendu, dok se istovremeno aktivno radi na relativizaciji, potiskivanju i uništavanju antifašističkog nasljeđa. Jer ako rušiš spomenik antifašistima, a istovremeno se slikaš na komemoraciji sa žrtvama nacizma, ti ne stojiš na strani žrtava, već na strani interesa.
Ovaj paradoks nije slučajan. On je dio šireg obrasca koji Mostar živi već decenijama. Grad koji je dao hiljade antifašista, grad koji je imao snažnu radničku i multietničku tradiciju, pretvoren je u poligon za historijski revizionizam. Stadion Pod Bijelim brijegom, na kojem je spomenik srušen, nije samo sportski objekt. To je mjesto koje je 1993. pretvoreno u logor, mjesto zatočenja, mučenja i ponižavanja civila. Isti taj stadion je otet od FK Velež, kluba čiji su igrači i navijači bili simbol zajedništva i otpora fašizmu. Danas je to dom kluba koji se politički i simbolički veže uz strukture koje su tokom rata provodile etničko čišćenje i logorski sistem.
Kada se sve to uzme u obzir, rušenje spomenika nije izoliran incident. To je logičan nastavak politike koja traje već 30 godina, politike brisanja antifašističkog identiteta Mostara i nametanja nove, etnički ekskluzivne, ideološki revizionističke naracije.
Historija se, nažalost, opasno ponavlja i ovaj slučaj nije jedina historijska podudarnost. Dok Evropa svakog 9. maja slavi Dan pobjede nad fašizmom, Mostar se mora prisjećati i jednog drugog 9. maja, onog iz 1993. godine, kada su pripadnici HVO-a započeli masovna hapšenja, odvođenja u logore i ponižavanja civila. Tog dana su ljudi pozivani da na kuće stave bijele trake, simbol koji je u evropskoj historiji neraskidivo vezan za nacističku politiku obilježavanja i segregacije. Dok je ostatak kontinenta slavio kraj fašizma, u Mostaru se fašizam vraćao u najbrutalnijem obliku.
Zato je rušenje spomenika 77 poginulih veležovaca mnogo više od vandalizma. To je poruka. Poruka da se antifašizam smatra prijetnjom. Poruka da se historija želi prepraviti. Poruka da se žrtve dijele na “naše” i “njihove”. Poruka da se fašizam ne osuđuje dosljedno, nego selektivno, samo onda kada to donosi političke poene ili međunarodnu naklonost.
A upravo tu leži najveće licemjerstvo. Jer ako iskreno poštuješ žrtve holokausta, onda poštuješ i sve one koji su se borili protiv nacizma. Ako iskreno osuđuješ fašizam, onda ne rušiš spomenike antifašistima. Ako iskreno vjeruješ u civilizacijske vrijednosti, onda ne toleriraš veličanje ustaštva, ne prešućuješ logore iz 1993, ne opravdavaš etničko čišćenje i ne gradiš političku moć na negiranju tuđe patnje.
Vrh HDZ-a nije se oglasio
Mostar je grad koji je preživio i fašizam i ratove i podjele. Ali ono što možda neće preživjeti jest sistematsko brisanje sjećanja. Jer kada se izbrišu spomenici, kada se prešute logori, kada se relativizira zločin, kada se antifašizam proglasi ideološkim neprijateljem, tada se otvara prostor za povratak onoga za što se Evropa 1945. zaklela da se više nikada neće dopustiti.
Borba za spomenik 77 veležovaca nije samo borba za kamen. To je borba za istinu. Borba za dostojanstvo. Borba za historiju koja se ne smije prepustiti onima koji bi je prekrojili prema vlastitim interesima. To je borba protiv licemjerstva koje se skriva iza cvijeća položenog na grobove žrtava holokausta, dok se istovremeno ruše spomenici onima koji su se borili da se holokaust nikada ne ponovi.
I zato je važno reći jasno: antifašizam nije ideologija jedne strane. To je temelj savremene Evrope. To je moralna obaveza. To je civilizacijska linija ispod koje se ne smije i ne može ići. A oni koji ruše spomenike antifašistima dok istovremeno polažu cvijeće žrtvama fašizma ne stoje na strani žrtava nego na strani zaborava.
A zaborav je uvijek prvi korak ka ponavljanju historije.
(Tacno.net)