Dušeci su možda promijenjeni, zidovi prekrečeni, ali okviri kreveta na kojima spavaju turisti isti su oni na kojima su desetine žena silovane, a gosti plivaju u istom bazenu gdje su vršene egzekucije
Piše: Envera SELIMOVIĆ
Za one koji se još čude kako je bila moguća Epsteinova imperija i normaliziranje zla, možda bi lakšem razumijevanju pomoglo da su prošetali upravo završenim Međunarodnim sajmom turizma u Beogradu, gdje je, među stotinama štandova iz 18 zemalja, Turistička organizacija opštine Višegrad postavila svoj. Na njemu promocija hotela Vilina Vlas, nekadašnjeg logora smrti i mjesta sistematskog silovanja Bošnjakina – predstavljenog kao vrhunac turističke ponude. Slogan? „Od kulture do avanture“.
Posjetioci su mogli uzeti sjajne brošure, razgovarati s nasmiješenim promoterima, rezervirati boravak u sobama s pogledom na šumu i termalne izvore – a nigdje ni slova o tome da je to mjesto gdje su, kojih tridesetak godina ranije, krv, suze i krici bili svakodnevica. Tako je Beograd, u ime turizma, mjesto najtežih ratnih zločina legitimno predstavio kao destinaciju za opuštanje i avanturu.
Sistematska dehumanizacija
Iza fasade od starog kamena i drveta, na samoj obali Drine, krije se jedna od najmračnijih stranica rata protiv Bosne i Hercegovine. U ljeto 1992., nakon etničkog čišćenja Višegrada, kada je muslimansko stanovništvo, koje je činilo većinu, protjerano ili pobijeno, hotel je zauzela paravojna grupa „Bijeli orlovi“ pod komandom Milana Lukića i Milanovog rođaka Sredoja Lukića. Ubrzo je pretvoren u logor za mučenje i sistematsko silovanje bošnjačkih žena i djevojčica. Neke žrtve imale su tek 12-14 godina.
Muškarci su mučeni i ubijani u podrumima, hodnicima ili na bazenu, koji je služio kao mjesto egzekucija. Krv se slijevala niz stepenice i spirala kameni pod u lobiju. Prema svjedočenjima preživjelih i presudama Haškog tribunala, kroz hotel je prošlo oko 200 žena, mnoge silovane više puta dnevno. Neke su, kao Jasmina Ahmetspahić, radije skočile s balkona u smrt, nego da podnose poniženje.
Braća Lukić organizovala su i ono što su cinično nazivali „hranjenje ptica“: žrtvama bi zavezali ruke iza leđa, noževima im zarezali usne da krv curi, bacali komade hljeba na pod i prisiljavali ih da ga skupljaju ustima poput životinja, dok se krv miješala s mrvicama. Nakon te „igre“ slijedila su grupna silovanja. To nije bila samo brutalnost. Bila je to sistematska dehumanizacija djevojčica i žena, pažljivo osmišljena da slomi dušu prije tijela.
Sud u Hagu osudio je Milana Lukića na doživotnu robiju 2009. godine (potvrđeno 2012.) za zločine protiv čovječnosti, uključujući masovna ubistva i progone. Sud Bosne i Hercegovine više puta je potvrdio hotel kao mjesto masovnih zločina.
Dermot Groome, tužilac koji je vodio optužbu protiv Lukića u Hagu, opisao je dubinu traume:
– Postojali su obilni dokazi o velikom broju silovanja, ubistava i drugih teških zločina počinjenih u hotelu Vilina Vlas.
Dodao je da su žene mučene i zlostavljane u hotelu bile „neke od najtraumatiziranijih osoba koje sam ikada susreo u svom radu kao tužilac“.
Svjetski mediji su to dokumentirali: The Guardian 2018. objavio je potresnu reportažu „Povratak na turističku stazu: hotel u kojem su žene silovane i mučene“. Autorica je opisala kako su dušeci možda promijenjeni, zidovi prekrečeni, ali okviri kreveta na kojima turisti danas spavaju isti su oni na kojima su desetine žena napadnute. Bazen u kojem su vršene egzekucije sada je mjesto za opuštajuće plivanje. Bakira Hasečić, preživjela žrtva silovanja i predsjednica Udruženja žena žrtava rata, svojevremeno je izjavila:
– Ljudi koji tamo idu ne znaju da spavaju u krevetima gdje su žene silovane, i plivaju u bazenu u kojem su ljudi pogubljeni.
Monstrumi iz naših sokaka, kaldrma i haustora
Hotel već dugo radi punim kapacitetom, zapošljava desetine ljudi i promovira se kao „ljekovita banja“ sa termalnim vodama koje „liječe reumu i stres“. Na sajmu u Beogradu 2026. Vilina Vlas je upravo tako i predstavljena – kao spa centar sa prirodnim ljepotama. Negiranje zločina Bakira Hasečić naziva „posljednjom fazom zločina”, pojasnivši da promocija vrijeđa uspomenu na žrtve i dostojanstvo svih nas, te da hotel zauzima posebno mjesto bola kao logor silovanja, poniženja i smrti.
Priča o Vilinoj Vlas nije samo o jednom hotelu. Ona pokazuje s kakvom lakoćom se trauma pretvara u biznis, kako se sudski dokazani zločini guraju pod tepih radi „pomirenja kroz turizam“ i „avanture“. Čemu onda čuđenje vezano za monstruoznost drugih, ako na sopstveno zlo zatvaramo oči?
A monstrumi, nažalost, nisu tek čudovišta iz bajki, niti su tamo negdje daleko u Americi ili historijskim knjigama. Još jučer bili su ovdje. Obnoć su od dragih, mirnih, ljubaznih susjeda – onih koje pozdravljamo na ulici, s kojima smo dijelili kafu i komšiluk, odjednom postali dželati sposobni da 12-godišnjim djevojčicama vežu ruke, zarezuju usne, prisiljavaju ih da jedu hljeb umiješan s krvlju, a zatim ih grupno siluju i bacaju u ponor.
Zato umjesto čuđenja nad tim šta (ne)radi truli Zapad, valjalo bi postaviti pitanje: koliko dugo će se domaća monstruoznost sapirati „ljekovitom vodom“ i prodavati pod sloganom „od kulture do avanture“ dok žrtve, ni carske ni spahijske, iz groba dozivaju da im se barem ploča postavi gdje bi pisalo: „Ovdje su silovane, mučene i ubijane stotine bošnjačkih žena i djevojčica – ne zaboravite.“
(Autorica je novinarka, trenutno zaposlena u UN misiji )