Zna li Adebayo Babajide, zamjenik šefa Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, ko su i kako su zvjerski ubijeni Azmir Alispahić, Sidik Salkić, Safet Fejzić, Smail Ibrahimović, Dino Salihović i Juso Delić? Je li u ovih tačno 12 mjeseci od kako je stigao na dužnost u Sarajevu, 16. jula prošle godine, karijerni austrijski diplomata pohvatao sve konce i saznanja gdje je stigao, šta se ovdje događalo devedesetih (i ranije), koje žestoko opterećuju i prvi kvartal 21. stoljeća? Svjestan li je da je njegova i misija delegacije čiji je trenutno drugi čovjek da ovoj zemlji i njenim ljudima pomogne, a ne da bude još jedan kamen razdora i diplomatskog konflikta?
Mnogo je pitanja i nepoznanica, ali jedno je potpuno sigurno – Adebayo Babajide i njegova „ekipa“ koja je u utorak posjetila Bratunac i „odala počast isključivo civilnim žrtvama“ jedan od, da pokušamo biti blagi i korektni, najvećih gafova koje međunarodni zvaničnici nerijetko čine u Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji. Da je delegacija koja tvrdi kako „nije istina da je to vojničko groblje“ malo bolje proučila činjenice, datume, nazive… mogla je „otkriti“ da su ipak u Bratuncu položili vijence i mirno stajali pred (ili u, svejedno) vojničkim grobljem.
Mučno ubijanje Azmira, Sidika, Safeta, Smaila, Dine i Juse
Nesumnjivo je da su na ovom groblju sahranjeni i civili (bolesno bi bili razvrstavati i prebrojavati ukopane na „civile“ i „vojnike“), ali svi simboli govore drugačije: među stanovnicima Bratunca i ove regije, bivšim vojnicima, u medijima uglavnom se koristi termin „Vojničko groblje“. Na platou u centru kompleksa nalaze se veliki krst i zastava veterana Vojske Republike Srpske, odnosno Boračke organizacije RS-a, koja bez prestanka relativizira i veliča ratne zločine i zločince. Uključujući one koji su sahranjeni na ovom („i vojnom i civilnom“) groblju a činili su ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici i okolici, od 1992. do 1995. godine.
Upravo je pitanje sa početka teksta – zna li Adebayo Babajide ko su Azmir Alispahić, Sidik Salkić, Safet Fejzić, Smail Ibrahimović, Dino Salihović i Juso Delić? – teška bol i pravi primjer kako su ubijanicivili. Šestericu Srebreničana su 17. jula 1995. godine brutalno, rafalima iz automatskih pušaka u leđa sa udaljenosti od par metara, pobili „Škorpioni“. Bježeći iz Srebrenice nakon njenog pada 11. jula, šestorku su bjesomučno, kao i desetke hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su tražili spas iz te enklave, pratiili i nastojali uhvatiti i pobiti i oni iz prvog „komšiluka“, iz Bratunca i okoline. Mnoge od njih su lovili i uhvatili, vezali i mučili, strijeljali i pokopavali u masovne grobnice. Pa su ih iskopavali, premještali u sekundarne, tercijarne, bacali po pećinama, jamama, jarugama…
Azmir, Sidik, Safet, Smail, Dino i Juso uspjeli su izbjeći zasjede i granatiranja vojske i policije RS-a, hiljada dobrovljaca i (ne)zvaničnih snaga iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, stotine kilometara su prešli i stigli nadomak slobodne teritorije. A onda su ih pohvatali i mučki pobili (para) vojni i policijski pripadnici bezbjednosnih snaga Srbije, čiji čelnici već više od tri desetljeća bjesomučno lažu i poriču da nisu ni na koji način učestvovali u ratu u Bosni i Hercegovini. Među onima koji su sahranjeni na groblju u Bratuncu su i oni koji su odgovorni i krivi za mučko ubistvo srebreničke šestorke na Godinjskim barama kod Trnova prije 29 godina.
Sve u svrhu ‘izgradnje povjerenja među zajednicama’
Je li o tome nezapamćenom i sistemski snimljenom zločinu, koji je, godinama nakon počinjenja, obišao svijet, razmišljala šestočlana delegacija Evropske unije kada je, kako se u „obrazloženju“ pokušava opravdati, posjetila Bratunac? Je li iko u uredu u Sarajevu razmišljao da će posjeta i odavanje pošte „isključivo nevinim civilnim žrtavama“ izazvati lavinu reakcija u danima kada se obilježavaju genocid i brojni drugi teški zločini, uključujuću onaj od 17. jula 1995. kod Trnova? Jesu li, makar površno, pregledali arhive i informirali se da je u Bratuncu od 1992. do 1995. ubijeno više od 3.500 Bošnjaka, od toga 210 djece i 236 žena, da se svake godine na mezarju u Veljacima ukopavaju civili koji su tek nedavno pronađeni 30 godina nakon što su pobijeni?
“Empatija i poštovanje prema svim nevinim civilnim žrtvama, kao i prihvatanje historijskih i sudski utvrđenih činjenica ključni su za stvaranje okruženja pogodnog za pomirenje”, naveli su iz Delegacije Evropske unije nakon posjete Bratuncu. Pa su odmah dan kasnije požurili „pojasniti“ nešto za što opravdanja nema: „Nedvosmisleno osuđujemo počinioce svih zločina. Međunarodni i domaći sudovi su iscrpno razmatrali dešavanja tokom rata od 1992. do 1995. te nesporno utvrdili prirodu počinjenih zločina u sudskim presudama, uključujući genocid u Srebrenici. Tokom rata od 1992. do 1995. širom Bosne i Hercegovine ubijen je veliki broj nevinih civilnih žrtava. Važno je sjećati se svih tih žrtava. Svaka od tih žrtava ima svoje najmilije, koji čuvaju sjećanje na njih i oplakuju ih. Vijenac je položen njima u spomen.”
Nisu u „pojašnjenju“ naveli da li su im tokom sastanka u opštini načelnik Lazar Prodanović i ostali čelnici Bratunca, dok su razgovarali o „aktivnostima na izgradnji povjerenja među zajednicama“, kazali kako je u Srebrenici počinjen genocid, da prihvataju presude međunarodnih sudova, da se stide i da osuđuju vojne i civilne zvaničnike koji su zvanično presuđeni kao ratni zločinci… Nisu, niti će to zadugo čuti, jer desetljećima traje proces povijesnog revizionizma, jer se konstantno i brutalno iskrivljuju i negiraju dokumentirane povijesne i sudske činjenice. U tu sramotnu „igru“, svjesno ili ne, uključile su se i evropske diplomate.
‘Počast žrtvama genocida i onima koji su ga počinili’
Kao što su poručili oni čije su najbliže pobili, između ostalih, i mnogi oni koji su sahranjeni na groblju u Bratuncu, „nije isto doći odati počast žrtvama genocida, a zatim odati počast onima koji su počinili genocid“. Bilo bi logično da uposlenici i kadrovi Evropske unije postupaju po aktima i rezolucijma svog, Evropskog parlamenta, odlukama i dokumentima Ujedinjenih naroda, presudama međunarodnih sudova, kanonima prava i pravde. Manjak poštovanja prema žrtvama i njihovim porodicama te (moguće nehotično) izražavanje empatije prema ratnim zločincima potez je kojeg bi se morali postidjeti svi bez obzira na namjere.
Posjeta evropskih birokrata na privremenom radu Bratuncu, pogotovo onih koji bi trebali pomoći da se realiziraju „aktivnosti na izgradnji povjerenja među zajednicama“, nije iznenađenje, prije će biti da su se oni koji bi trebali biti „vertikala“ dobrog i humanog „umorili“ od posla koji ovdje rade i za to su odlično situirani. Nije lako i jednostavno razumjeti i do kraja shvatiti „višak historije na Balkanu“, treba za to i znanja, odgovornosti, dobre namjere, sistemskog rada, poštenog odnosa… Da je toga bilo ne bi se desilo da Adebayo Babajide i njegova ekipa i pomisle posjetiti groblje („i civilno i vojno“) u Bratuncu, a onda se braniti da je to dobar čin.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.