Sve dok se drže tenzije kreirane na platformi etničkog jedinstva ne može doći do priznanja i prihvaćanja odgovornosti, a onda sistem nekažnjavanja doprinosi da se stvara prostor u kom se javlja ideja da se na određeni način zločini mogu tolerirati i da je odgovor u sistemu kažnjivosti slab – to posebno u posljednje vrijeme pokazuje Tužilaštvo Bosne i Hercegovine
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
INTERVIEW: U Prijedoru je, u organizaciji KVART-a , održana konferencija o društvenom značaju priznanja krivice – koliko je s aspekta poštovanje ljudskih prava važno da svako prizna svoju krivicu?
Džumhur: To pitanje traži dva odgovora. Jedan odgovor se odnosi na društveno priznanje, odnosno radije bih koristila termin prihvatanje. To društveno prihvatanje poistovjećuje se s pojedinačnim prihvatanjem, odgovornošću svakog pojedinca, kao člana zajednice, bez obzira da li je lično doprinio određenim radnjama, što dalje otvara pitanje šta sam mogla poduzeti, a nisam. Drugi segment podrazumijeva društvenu odgovornost, postojanje svijesti o nekim radnjama ili djelima koja su nanijela štetu, povređivanje nekim drugim licima ili društvu kao cjelini. To je prvi aspekt kada govorimo o priznanju ili prihvaćanju krivice.
Drugi je kada govorimo u kontekstu zakona, odnosno kada postoje radnje koje su zakonom propisane kao zabranjene i gdje se odgovornost prvenstveno usmjerava na direktne izvršitelje i nije bez razloga utvrđeno da je prihvaćanje odgovornosti olakšavajuća okolnost zbog koje neka osoba može biti blaže kažnjena i da je to, u stvari, pitanje prevencije, kako u odnosu na to lice da neće ponoviti djelo tako i u odnosu na druga lica koja na osnovu toga znaju da takve radnje podliježu sankcijama i da počinitelj može odgovarati. Dakle, prihvaćanje krivice ima svoje aspekte za društvo u cjelini kao preventivna mjera jer ako prihvatite krivicu znači da postoji svijest o zabranjenosti određene radnje i da one neće biti tolerirane u budućnosti, a s druge strane, ima prvenstveno značaj s krivično-pravnog aspekta.
Efikasnost procesuiranja ratnih zločina
INTERVIEW: Zašto mi u BiH još uvijek odbijamo da prihvatimo odgovornost i krivicu, odnosno zašto je poricanje tako snažno prisutno?
Džumhur: Do kažnjivosti dolazimo sporo, taj proces je veoma turbulentan i s velikim brojem prepreka koje, npr. uključuju da osumnjičeni ili optuženi, koristeći dvojno državljanstvo, odlaze u druge države i izbjegavaju odgovornost. Paralelno s tim procesom imamo kreiranje narativa od strane političkih lidera koji grade nacionalno i etničko jedinstvo na principu straha u odnosu na druge. Sve dok se drže tenzije kreirane na platformi etničkog
jedinstva ne može doći do priznanja i prihvaćanja odgovornosti, a onda sistem nekažnjavanja doprinosi da se stvara prostor u kom se javlja ideja da se na određeni način zločini mogu tolerirati i da je odgovor u sistemu kažnjivosti slab – to posebno u posljednje vrijeme pokazuje Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.
Paralelno s tim imamo kreiranje ovih narativa koje ostaju nekažnjivi i bez obzira na ranije intervencije u Krivičnom zakonu BiH takvo postupanje pravosuđa šalje jasnu poruku javnosti da se ne priznaje odgovornost, ne prihvata
krivica, a tolerira veličanje onih koji su počinili zločine. Na tome se kreira taj nacionalni narativ. Uostalom, ako bi napravili ozbiljnu analizu kažnjavanja za ratne zločine po presudama sudova u BiH, bez onih koje je izrekao
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, mislim da bi rezultati otvorili pitanje efikasnosti procesuiranja ratnih zločina u nacionalnom pravosudnom sistemu.
U tužilaštvima je koncentisana moć
INTERVIEW: Ako možemo govoriti o ilustrativnim primjerima – u oktobru prošle godine je Tužilaštvu BiH podnesena krivična prijava zbog murala s likom Ratka Mladića na zgradi u kojoj se nalazi narodna kuhinja u Banjaluci. Djelatnici SIPA-e su rekli da oni na toj slici ne prepoznaju Mladića i na tome se navodno završilo. Kako je taj postupak trebao izgledati u kontekstu zaštite ljudskih prava žrtava ratnih stradanja?
Džumhur: Taj bih slučaj stavila u kontekst reforme krivično-procesnog zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini koja je izvršena 2003. godine. Tada je visoki predstavnik nametnuo Zakon o krivičnom postupku BiH koji je kasnije
potvrdila Parlamentarna skupština BiH. S ovim zakonom su harmonizirani krivično procesni zakoni u entitetima i Brčko distrikt BiH. Cilj jeste bio da se ubrza utvrđivanje krivične odgovornosti kroz eliminaciju istražnog suca i da se na neki način ojača pozicija tužilaštva, jer se smatralo da će se time postići maksimalna efikasnost. Tada je zanemareno da tužilaštva nisu osposobljena, da policija nije podređena tužilaštvu i taj nesklad, odnosno na određeni način nedostatak efikasne saradnje između tužilaštava i policijskih organa, ali i drugih organa koji su nadležni za određene vrste istraga, je dovelo do toga da optužnice nisu dovoljno kvalitetne da bi dovele do njihovog potvrđivanja, odnosno , kroz sudski postupak, do utvrđivanja odgovornosti. Osim toga, u tužilaštvima je
koncentrirana moć, bez kontrolnog mehanizma, posebno bez sudskog kontrolnog mehanizma što dovodi do toga da tužilaštva mogu bez ikakvih problema donijeti naredbu o nesprovođenju istrage ili odluku o obustavi istrage i jedini pravni lijek koji je ostao oštećeniku, ako govorimo o ljudskom biću, je pritužba glavnom tužiocu. Rijetki su slučajevi da glavni tužilac izmijeni odluku postupajućeg tužioca, po podnesenom prigovoru. Time je dovedena u pitanje sudska zaštita, jer u tom slučaju oštećena lica nemaju pristup sudskoj zaštiti i to znači da nije postignuta efikasnost sudske zaštite.
Dakle, reforma iz 2003. godine je podrazumijevala jačanje kapaciteta policijskih organa i tužilaštava, odnosno organa gonjenja. U konkretnom slučaju, vezano za postavljanje murala, ako je postojala sumnja šta lik na muralu označava, odnosno da li se može identificirati i ko je taj ko može utvrditi, ako policijski organi ne mogu jer nisu dovoljno kompetentni ili nemaju dovoljno sposobnosti, uvijek se angažuju eksperti koji imaju visoki stepen educiranosti u tom segmentu, ali i oni koji su doživjeli da takav mural vrijeđa njihovo dostojanstvo i ličnost, da ih ono što je oslikano može identificirati kao žrtve, pitanje je zašto nisu provedene dalje istražne radnje. Tu je pitanje odgovornosti organa gonjenja, u konkretnom slučaju tužilaštva, jer istragu sprovodi tužilaštvo, a policija je pomoćna institucija koja radi po nalogu tužilaštva. Sve do sada poznato navodi na zaključak da tužilaštvo nije postupalo efikasno, a ni policija, povređujući ponovno dostojanstvo žrtve, jer nisu rasvijetliti spornu činjenicu. Taj slučaj pokazuje koliko su žrtve i dalje, nakon 30 godina od rata i nakon reforme krivično-procesnog zakonodavstva, izložene dodatnoj viktimizaciji i proživljavaju traumu.
INTERVIEW: Iz svega poznatog stekao se utisak da policija nije ni posumnjala da im treba pomoć eksperta ili nekog ko se bavi ljudskim pravima ili predstavnika žrtava.
Džumhur: Upravo ta reforma je oštećenika ili žrtvu u potpunosti isključila iz postupka i rezultirala je time da o svemu odlučuje tužlaštvo, odnosno prije tužilaštva na neki način policija koja, kao istražni organ, daje sebi za pravo da zaključuje predmet. I šta je u konkretnom slučaju ostalo žrtvi koja je i dalje ostala povrijeđena? Ostaje da unutrašnjim mehanizmima policije podnese pritužbu na rad, a predmeti koje mi u Instituciji ombudsmana imamo registrovane kažu da je i to neefikasan mehanizam u kojem „neće kolega protiv kolege“ što pokazuje da je nadzor nad policijskim strukturama veoma upitan.
Drugi problem je da tužilaštvo nije našlo za shodno da dalje provjeri činjenice i sada je pitanje istrajnosti podnositelja prijave, jer tužilac se mora odrediti. Zavisno od toga kome je prijava podnesena, a ako je policija imala sumnju u svoje postupanje morala se svakako konsultovati sa nadležnim tužiocem, a tužilac se mora odrediti i donijeti odluku koja mora imati pravni lijek. Nakon toga dolazimo u situaciju da žrtve imaju samo mogućnost pokretanja tužbi protiv vlasti, koja nije osigurala efikasan mehanizam za utvrđivanje povrede njihovih prava, a to je dugotrajno i mi znamo kako to prolazi. Imamo slučajeve gdje su međunarodni komiteti davno donijeli odluke da su povrijeđena prava žrtava, a da vlasti u BiH ne izvršavaju te odluke. Što se tiče tužilaca – njima su žrtve značajne samo kao izvor informacija, kao svjedoci i na neki način se nameće zaključak da su žrtve kao oštećenici instrument u rukama tužilaca. To možemo vidjeti kod primjera govora mržnje, negiranje genocida ili negiranje ratnih zločina – odluke tužilaštva su bile da je to sloboda izražavanja i prihvatanje da se izvršitelj poziva na slobodu izražavanja, pri čemu tužilaštva zanemaruju dvije činjenice. Jedna je da, posmatramo li Evropsku konvenciju, ne možete se pozivati na jedno pravo, a time vršiti povreda nekog drugog prava. U konkretnom slučaju ne možete se pozivati na slobodu izražavanja, a u isto vrijeme negirati genocid.
Tu možemo postaviti pitanje i da li je prisutna tortura kroz sam izražaj i tako dalje. Drugo je da ne možete donijeti takve odluke bez obrazloženja. Upravo broj predmeta koji je tako okončan u tužilaštvu je stvorio tu praksu. Ne može se govoriti da ljudi imaju pravo na slobodu izražavanja, a pri tome povređivati prava žrtava. Teško je prihvatiti da je takvo odlučivanje rezultat needuciranosti i nesposobnosti tužilaca. Mislim da je to pitanje platforme djelovanja organa, na što ukazuju i nedavna dva predmeta gdje su slučajevi proslijeđeni na postupanje nižim nivoima tužilačke organizacije, odnosno gdje se poziva na Krivični zakon Republike Srpske umjesto na Krivični zakon Bosne i Hercegovine.
Mislim da je pozicija žrtava kroz reformu krivično-procesnog zakonodavstva zaista doživjela debakl jer oni nemaju instrumenta da zaštite svoje prava u postupku, posebno ako kod tužilaca ne postoji dovoljna svijest da oni nisu samo organi gonjenja, nego je, prema zakonu, tužilačka obaveza da štiti ljudska prava svih subjekata u postupku uključujući i žrtve.
Čisti govor mržnje
INTERVIEW: Na koje dva predmete mislite?
Džumhur: Jedan je nedavno predmet u kom su Bošnjaci nazvani „amebama“ što je čisti govor mržnje gdje se jedna etnička grupacija identificira sa amebama i stavlja u veoma ružan kontekst – umjesto primjene člana 145a Krivičnog zakona BiH svelo na entitetski zakon koji predviđa novčanu kazna i gdje se gonjenje ne vrši po službenoj dužnosti nego po prijedlogu oštećenog. Drugi je protiv novinara i urednika RTRS zbog priloga koji problematizira činjenicu da Bošnjaci kupuju stanove u Istočnom Sarajevu.
INTERVIEW: Ali mi unatrag 30 godina imamo niz sličnih slučajeva: prijetnje ratom, širenja međunacionalne mržnje i netrpeljivost, negiranje genocida… Posebno u predizborno vrijeme. Zašto pravosuđe propušta da kažnjava takvu retoriku i pomogne izgradnju povjerenja u bosanskohercegovačkom društvu, ali i kako je moguće da tužilaštva kažu da neko nije mislio ono što je rekao?
Džumhur: Mislim da su to pitanja za one koji obnašaju funkcije u tužilaštvu jer naredba o nesprovođenju istrage bez obrazloženja ili sa veoma ograničenim obrazloženjem, kao u slučaju negiranja genocida i ratnih zločina, je poruka žrtvama kojim se kreira ambijent u društvu u kojem oni koji se osjećaju povrijeđenim nemaju nikakav pravni instrument zaštite. I bojim se da takav mehanizam potiče neodgovorno ponašanje.
Ako govorimo i o izbornom procesu značajnije je takve učesnike eliminirati iz procesa i tu moramo ojačati mehanizme, makar u jednom segmentu da zaustavimo takvo ponašanje, ali i dugoročno. Mnoge moje kolege iz pravosuđa, posebno sudije, su ukazivali u proteklih 20 godina na važnost ponovne reforme krivično-procesnog zakonodavstva, upravo s aspekta neograničene moći tužioca, koja često rezultira time da su optužnice takve da sudijama otežavaju rad, jer na lošoj optužnici teško možete utvrditi odgovornost, posebno kada se kroz unakrsno ispitivanje, bez porote, nastoji izjednačiti oružje branioca i tužioca. Uzimanje samo određenih instrumenta iz jednog pravnog sistema, kao što se desilo u BiH, a ne kompletnog sistema kojem taj insturment pripada, je napravilo jedan nakaradan sistem. Mi sada imamo unakrsno ispitivanje i jačanje tužilaca, a nemamo neovisan organ koji ocjenjuje postupanje tužioca i nemamo porotu kao građanski kontrolni mehanizam da odlučuje u postupku. Imali smo i jedan period kada se odluke tužioca uopće nisu dostavljale oštećenim i danas još uvijek postoji pitanje kome će tužilac dostaviti naredbu o nesprovođenju istrage u slučajevima organiziranog kriminala, kada nemate fizičko lice kao neko protiv koga je djelo izvršeno, nego je to npr. budžet ili javna sredstva i tako dalje.
Nigdje nije propisano da li je pravobranilaštvo to kome će se dostavljati naredbu o nesprovođenju istrage i ko u takvim predmetima kontroliše tužilaštvo. To je jedno otvoreno pitanje o kojem svi zajedno moramo razmišljati i posvetiti se promjeni sistema u kom mi u ovom društvu uopće nemamo predstavu kako su nam javna dobra zaštićena i koliko tužilaštva svojim odlukama nekada zaustave sprovođenje kvalitetne istrage.
INTERVIEW: Slučaju „ameba“ je s Tužilaštva BiH prebačen na Tužilaštvo Istočno Sarajevo – šta je tu po vašem mišljenju pogrešno ili neprimjereno urađeno?
Džumhur: Nemam dovoljno saznanja, ali iz medija znam da je proslijeđeno nižem nivou, ali jednostavno je – pogledate Krivični zakon BIH i vidite kako je definirano krivično djelo u članu 145a (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti) i diskriminacija generalno, onda uporedite sa krivičnim djelom u Krivičnom zakonu Republike Srpske i shvatite da su to različiti objekti zaštite, da se relevantnim odredbama Krivičnog zakona RS štiti čast i ugled, gdje je propisana novčana kazna i gonjenje i mislim da se moralo voditi računa o tome. Pitanje je načina odlučivanja tužioca, da li se uopće upuštao u analizu ili je predmet odmah proslijeđen, čim je došla krivična prijava i koje je radnje poduzimalo Tužilaštvo BiH?
Prebacivanje slučajeva na niže nivoe
INTERVIEW: Kako biste ocijenili praksu prebacivanja ozbiljnih predmeta na niži nivo tužilaštva? Kakve su posljedice po pravdu kod takvih postupaka?
Džumhur: Da bih dala odgovor na to moram raspolagati činjenicama, ali ono što je pokazalo istraživanja koje sam radila kad sam pisala knjigu „Viktimologija u teoriji i praksi u postkonfliktnom društvu – Perspektiva BiH“ je, prateći predmete ratnih zločina prije donošenja ZKP-a 2003. godine i reforme krivično-procesnog zakonodavstva, da je većina ovih predmeta već bila na nižem nivou, jer nismo imali Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i Zakon o
kaznenom postupku na nivou BiH, pa su se koristili entitetski zakoni. To znači da su niži nivoi već imali priliku da odluče o tim predmetima, a onda se napravilo to da se vrši trijaža na državnom nivou i ono što se pokazalo i na šta su žrtve ukazivale je da veliki, složeni, predmeti ratnih zločina često završe u dijelovima, u segmentima. Nekad je ta podjela bila vođena i pitanjem norme tužilaca i/ili sudija , da se povećava norma, ali pitanje kvalifikacije samog dijela treba uvijek posmatrati u kontekstu koliko žrtava uključuje, koliko radnji, vremenski period… sve ono što čini ili jeste obilježje jednog krivičnog djela. U novije vrijeme zaista nisam pratila praksu, ali kad sam pisala knjigu i radila istraživanje pokazalo je da je takva praksa prisutna.
INTERVIEW: Šta bi u ovom kontekstu značio Vrhovni sud BiH? Da li je žalbeni odjel Suda BiH dovoljna instanca? Kakva je uloga Ustavnog suda BiH?
Džumhur: Vrhovni sud BiH svakako treba osnovati, jer on je zahtjev i Venecijanske komisije, a za Ustavni sud BiH predmet mora proći kroz sve nivoe pravosuđa u BiH, ali za predmete o kojima ja govorim sudovi ne znače ništa jer prijave ne prođu ni kroz tužilaštvo.
Žrtve su prepuštene same sebi
INTERVIEW: Balkanska istraživačka mreža (BIRN) je sredinom januara organizovala konferenciju koja je trebala definisati neku vrstu preporuka šta bi još mogli uraditi za žrtve. Vama u uredu ombudsmena se obraća
veliki broj ljudi sa pritužbama na kršenje prava – kakvo je vaše viđenje, šta bi se u BiH još moglo uraditi za žrtve ratnih stradanja?
Džumhur: Stvorili smo mehanizme koji bi trebali biti efikasni. Ako praksa pokazuje da te efikasnosti nema – treba je ojačati. Drugo što je veoma značajno je pitanje podrške žrtvama – one su prepuštene same sebi i jedino su bitne za postupak u smislu davanja iskaza, odnosno kao svjedoci, kao bilo koja druga osoba koja ima saznanja o samom dijelu koje se istražuje ili koje je u sudskom postupku.
Veoma je važno osigurati da, posebno u uslovima biološkog nestanka žrtava, postupci se ubrzaju. Ovo je značajno iz aspekta ne samo ratnih zločina, nego se može multiplicirati na predmete diskriminacije, to su na neki način vezani predmeti jer žrtva nije značajna samo za krivični postupak. Efikasnost davanja iskaza je vezana za okolnosti koliko je žrtva prepoznata u društvenom okruženju. Moram reći da otpor koji postoji prema donošenju zakona o žrtvama torture koji stoji u ladicama Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, iako sva međunarodna tijela i EU Izvještaj o napretku govore o njegovoj važnosti i donošenje entitetskih zakona o torturi koji različito definiraju određene postulate vezano za žrtve i pitanje ograničenja ratnih žrtava da apliciraju za status žrtve u Republike Srpskoj kroz determinisan rok od 5 godina za podnošenje zahtjeva od stupanja zakona na snagu znači da je mnogo stvari koje se trebaju uraditi za žrtve. Osim toga, logoraši još nikada nisu priznati, a to nije pitanje obeštećenja i materijalnih davanja, nego statusa, da im neko prizna da su u ratu bili zatočeni dan, dva, tri… Sve to su prostori za dalje djelovanje kada govorimo o žrtvama. Mislim da je to priznanje veoma značajno, ipak govorimo o periodu 30 godina od završetka rata i kada uzmemo životnu dob žrtava u vrijeme kada je pravo povrijeđeno do danas – bojim se da se na neki način ova priča zaokružuje, a da žrtve nisu doživjele satisfakcije.
INTERVIEW: Nerijetko čujemo da iste probleme imaju svi pripadnici manjina ili čak i ustavotvornih naroda na teritoriji gdje su manjina. Potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković je OSCE-u podnio prijavu protiv vlasti u BiH tražeći primjenu „moskovskih procedura“ – kako komentarišete taj njegov potez, može li ta prijava doprinijeti popravljanju situacije u Bosni i Hercegovini?
Džumhur: Moskovske procedure nisu bez razloga uspostavljene, one su značajan instrument koji se može i treba koristiti. Zaista je apsurdno za jedno sekularno društvo da vlada zakletvu polaže u vjerskom objektu jedne od
vjerskih zajednica jer je to u suprotnosti sa svim odlukama o konstitutivnosti naroda koje su donio Ustavni sud BiH. Dakle, nije dovoljno u Ustavu priznati ravnopravnost, nego to zahtjeva i praksu koja djeluje jer ne možete isključiti druga dva naroda ili druge dvije religijske zajednice na način da vlada polaže zakletvu u religijskom objektu samo jedne religijske zajednice.
Vrednovanje kvaliteta, a ne pripadnosti
INTERVIEW: Kako biste opisali aktualni trenutak u našoj zemlji s aspekta poštivanja ljudskih prava? Djeluje da je na terenu vrlo loša zaštita prava, posebno ugroženih grupa i to onih koje bi trebale štititi institucije
sistema vlasti.
Džumhur: Izvještaj za 2025. godinu je u pripremi, ali statistika pokazuje da institucija ombudsmena u 2025. godini ima za skoro 50% više predmeta nego u godini. Taj statistički pokazatelj možemo posmatrati na različite načine: ili je došlo do pogoršanja stanja ljudskih prava u BiH i stranke nam se više obraćaju ili smo mi postali efikasniji pa je povećano povjerenje građana ili nas vidi kao zadnji mehanizam koji može nešto uraditi ili je kombinacija svih faktora. Mislim da jedna studiozna analiza može pokazati, a dublja analiza predmeta potvrđuje, da su oni sve složeniji, da je sve veći broj predmeta koji ukazuje na sukob nadležnosti, da su često građani uskraćeni za određeni prava po teritorijalnom principu – ako žive na području jedne zajednice ne mogu ostvariti prava na području druge i to je problematično kada govorimo o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Da se odmah razumijemo – ustavno uređenje jeste takvo, ali Ustav BiH istovremeno garantuje jednakost i obavezuje na primjenu međunarodnih standarda koje je Bosna i Hercegovina prihvatila, budžet nam je jedan kada govorimo o indirektnim porezima, a drugi nivou vlasti, ako nema subordinacije, treba da koriste mehanizme koordinacije.
Ako govorimo o ekonomskim, socijalnim pravima, Ministarstvo civilnih poslova BiH ima obavezu da koordinira i približi prava građana u entitetima i u kantonima, a ne da postoji toliki disbalans da se ljudi, da bi ostvarili određena prava i stekli neku bolju osnovu, sele iz jednog kantona u drugi, iz jednog entiteta u drugi. Mislim da u tom smislu pitanje raspodjela tih sredstava, a vidimo koliko je to sporno i problematično treba da prati prava i finansiranje tih prava iz budžeta, što otvara pitanje potrebe kreiranja transfera sredstava koja najčešće dolaze na kraju godine sa viših nivoa prema nižim nivoima i šta se može i kako potrošiti ukoliko se transfer sredstava vrši na kraju godine? Jednostavno – postoji potreba određivanja prava i da se ta prava shodno budžetu približe na neki način, kroz koordinaciju, kako bi manje bilo različitosti među građanima u uživanju tih prava.
I drugo, ne smijemo zanemariti da građani većinu prava uživaju u lokalnoj zajednici, a lokalne zajednice ili općine su izgubile svijest o tome koliki je njihov značaj. Vidjeli smo kroz ovu situaciju sa snijegom u Sarajevu kolika je nekoordinacija između kantona i općina usljed čega je stvorena situacija da ne znate ko je odgovoran. Važan je i
segment nadzora – mi vidimo povećan broj žalbi koji se odnose na tužilaštvo i na inspekcijsku organizaciju. Sve to je nadzor koji moramo ojačati i moramo se vratiti vrednovanju kvaliteta, a ne vrednovanju pripadnosti.
INTERVIEW: Kako gledate na ocjenu da je „država“ do savršenstva doveli procedure kroz koje „uzima“ ono što njoj pripada, a potpuno zapostavili svoju obavezu da građanima isporuče uslugu koja je obaveza te „države“ ili sistema vlasti?
Džumhur: Mislim da je kod institucija veoma prisutan izostanak razumijevanja da su oni samo servisi građanima. Građani izvršavaju svoje obaveze, sistem je jako efikasan i u korištenju pravnog lijeka. Ali kada kao građani pokušate da ostvarite neko svoje pravo brojne su prepreke i barijere da nekada postavite pitanje mogu li to uopšte prevazići građani koji su okupirani egzistencijom i nemaju vremena da se bave time, bez obzira na
obrazovanje, vještine i slično.
Mislim da se to zaista zloupotrebljava na neki način, jer ko će u takvom ambijentu govoriti o, recimo, etažnim vlasnicima čiji problemi u Sarajevu su jedno od gorućih pitanja. Upravitelji su pokazali svu svoju nesposobnost, čast izuzecima, a etažni vlasnici nisu svjesni svoje obaveze i odgovornosti, pa često predstavnik etažnih vlasnika bude instrument s kojim upravitelj radi protiv etažnih vlasnika. Mislim da nije bez razloga i ministar Mladen Pandurević rekao da je to oblast u kojoj se zakon prioritetno treba donijeti, ali bojim se da do tada ljudi koji žive u velikim višespratnicama s liftovima, gdje nema transparentnosti i mehanizma kontrole, a ako se uspostavi mehanizam kontrole – oni su totalno neefikasni vlasnici su na neki način „prepušteni“ upraviteljima.
Ljudska prava su građani
INTERVIEW: Kako promijeniti taj odnos prema pravima i obavezama? Da li je to neko građansko obrazovanje, neka široka, cjeloživotna edukacija?
Džumhur: Teško je vršiti ocjenu u uslovima tranzicije iz jednog sistema, socijalističkog, u sistem koji je zasnovan na tržišnim odnosima. U tržišnim odnosima je interes svakog vlasnika da zaštiti svoju imovinu. Ali, mi imamo
veoma staru populaciju, u stanovima su uglavnom stariji i bolesni, iznemogli, djeca su im van BiH, i pitanje je koliko su oni kapacitirani da se bave svojim pravima i obavezama, kada njima treba asistencija svakodnevna. Mislim da često prosječna starost stanovništva, koja je oko 43 godine, ukazuje da se svi ti parametri ne uzimaju u obzir kod definiranja rješenja, nego naprotiv, mislim da se često koriste, neću reći zloupotrebljavaju, da se na neki način smanje prava koja građani imaju.
INTERVIEW: I na kraju ni slučajno najmanje važno pitanje – samo u posljednjih 15-ak dana ugašena su dva privatna medija, Šatro Info i Prometej, a mjesecima gledamo agoniju BHT-a, a vjerovatno postoji još
medija koji su u sličnim problemima – šta ovakva situacija s medijima znači za ljudska prava?
Džumhur: Pa znate da se uvijek gleda ko su promotori ljudskih prava jer ljudska prava jesu građani. Uvijek se uzima civilno društvo kao cjelina, a civilno društvo čini i akademska zajednica, mediji, nevladine organizacije,
pojedinci i tako dalje. Kada vi radite reforme zakona kojima umanjujete slobode izražavanja, uvodite krivično djelo klevete, kriminalizaciju u odnosu na civilno društvo, uvodite zakon o stranim agentima – sve to treba promatrati u cjelini, ne pojedinačno. Ako se uzme, s druge strane, zagovaranje reforme medijskog prostora kroz donošenje zakona o obaveznom registru vlasničke strukture medija i tako dalje oko čega postoji visoki stepen saglasnosti, a to se ponavlja već godinama, ali nema realizacije, jer resorna ministarstva nisu poduzela potrebne aktivnosti, uključujući i aktivnosti na zakonskom uređenju digitalnih medija koji jesu najčešći instrumenti govora mržnje, znači portali, društvene mreže i tako dalje, produbljuje se osjećaj da je to politika koja smanjuje prostor za transparentnost i ostavlja prostor u kom svako može svakome reći šta hoće, da se ne mora potpisati, da ne znamo ko je šta rekao, da govor mržnje nećemo sankcionisati i vi time, na neki način, tjerate građane da se povuku i
ustuknu, da jednostavno ne iznose svoje mišljenje u javnost jer se boje da će postati subjektom napada koji neće biti sankcionisan.
INTERVIEW: Imate li neku poruku za građane kako izaći iz svega toga, kako zaštititi svoja prava?
Džumhur: Dva su načina. Jedan je, što je veoma važno kada je izborna godina, da gledamo platforme i da ne prihvaćamo „slatkorječivost“, nego da gledamo šta ko konkretno nudi kroz programe, da li rješava probleme koji su nagomilani. Drugo je da svaki građanin zna da ima pravo da bude zaštićen i da treba svaku radnju koja je usmjerena protiv građana prijaviti i koristiti postojeće mehanizme. Put nije lagan, ali istovremeno treba misliti i o međusobnoj organizaciji građana – kada deset ljudi preživljava isto veoma je značajno da to preživljavaju zajedno i razmjenjuju iskustva. Solidarnost i zajedništvo među građanima je veoma važno.