O’Brien kaže da žali za samo jednom stvari: kompromisima u foto finišu pregovora. – Dayton je bio mnogo jednostavniji do samog kraja, sa mnogo manje prava na veto i mnogo manje kolektivnih tijela. Strane su insistirale na promjenama u posljednjim danima i uvijek sam se pitao da li je trebalo to da dozvolimo: svi su željeli uvođenje nekih novih funkcija i određivanje koja etnička grupa treba da ih dobija – navodi on
Piše: Aleksandar MILADINOVIĆ
Mastilo njegovog penkala crtalo je skicu kraja krvavih ratova u kojima se raspadala Jugoslavija u poslednjoj deceniji 20. veka.
James O’Brien bio je jedan od ključnih diplomata Sjedinjenih Država koji je krstario Balkanom u pokušajima da okonča sukobe dve, pa tri strane u Bosni i Hercegovini, potom i rat na Kosovu.
Kao dio tima Richarda Holbrooka, američkog izaslanika ključnog za potpisivanje Daytonskog sporazuma kojim je zaustavljen rat u BiH, bio je jedan od pisaca teksta zbog koga ga mediji u regionu i tri decenije kasnije nazivaju „ocem Daytona”.
– Ponosan sam na mir koji je potrajao, i to je rezultat rada mnogo ljudi, pre svega ljudi u Bosni. Tužan sam jer strane koje su postigle privremeno primirje koriste Dayton da ostanu na vlasti i trideset godina kasnije – kazao je O’Brien za BBC.
Ovaj pravnik po obrazovanju na diplomatsku veliku scenu zakoračio je kao dio tima nekadašnje američke državne sekretarke Madeleine Albright, koja je presudno oblikovala politiku SAD prema Balkanu.
Na početku karijere odigrao je jednu od ključnih uloga u obustavljanju neprijateljstava Bošnjaka i Hrvata u Hercegovini 1994., što je bila uvertira za Daytonski sporazum godinu dana kasnije.
U sličnoj ulozi, ali daleko manje uspješan, bio je u Rambujeu, gde je međunarodna zajednica 1999. poslednji put pokušala da mirno zaustavi rat Srba i kosovskih Albanaca.
U region se često vraćao i u 21. vijeku: bio je među prvim stranim diplomatama u Beogradu posle demokratskih promjena 5. oktobra 2000., da bi u administraciji doskorašnjeg američkog predsednika Joe Bidena bio jedan od ključnih diplomata za Evropu, sa posebnim zadacima za nemirni Balkan.
‘Pravolinijski, pa i kroz minsko polje’
Kao diplomatski penzioner, O’Brien će se rado prisjetiti jeseni 1995., kada su se u vojnoj bazi u američkom gradu Daytonu odvijali ključni razgovori o zaustavljanju rata u BiH.
Više od tri godine sukoba tri naroda, brojni zločini, krvava opsada Sarajeva, kulminirali su u ljeto 1995. genocidom u Srebrenici, kada su snage bosanskih Srba ubile više od osam hiljada Bošnjaka.
Richard Holbrooke, kao specijalni izaslanik tadašnjeg američkog predsednika Billa Clintona, obilazio je balkanske prijestolnice u pokušaju da sve strane privoli za isti sto.
U tome je uspio 1. novembra, kada je u vojnu bazu u Ohaju na tri nedelje zaključao Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića, lidere Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sve dok nisu izašli sa dogovorom o kraju rata.
– Za Dayton, odgovornost je bila ključna stvar: lideri bosanskih Srba se nisu nalazili za pregovaračkim stolom, već su potpisali dokument kojim su rekli da će odluke u njihovo ime donositi Milošević. Ljudi koji su činili zločine u ratu činiće sve da do mira ne dođe – objašnjava O’Brien, čiji je neposredni zadatak bio tekst sporazuma koji je i danas na snazi.
Bez kontakta sa vanjskim svijetom i daleko od očiju javnosti, uz američko vođstvo, ali i prisustvo evropskih delegacija i ruskog tima, O’Brien nema dilemu da je ključnu ulogu odigrao Holbrooke.
– Često smo Holbrooke i ja radili do kasno u sobi koja je služila kao američki štab, a on je u pauzama igrao neku običnu, starinsku kompjutersku igricu gdje se krećete kroz nevidljivi lavirint koji je zapravo minsko polje. On bi svako jutro imao najbolji rezultat, da bih ga ja jednom vidio kako u svakom pokušaju ide samo pravolinijski naprijed, ka cilju – često je stradao, ali ponekad je i stizao do kraja – ispričao je O’ Brien tokom debate Njemačkog vijeća za međunarodne odnose (DGAP) o 30-godišnjici Daytona.
Kao jedan od pisaca teksta koji je zaustavio rat, ali i dao Ustav Bosni i Hercegovini, O’Brien kaže da žali za samo jednom stvari: kompromisima u foto finišu pregovora.
– Dayton je bio mnogo jednostavniji do samog kraja, sa mnogo manje prava na veto i mnogo manje kolektivnih tijela. Strane su insistirale na promjenama u posljednjim danima i uvijek sam se pitao da li je trebalo to da dozvolimo: svi su željeli uvođenje nekih novih funkcija i određivanje koja etnička grupa treba da ih dobija – navodi.
Bez većih dilema, i danas će reći da je model daytonskih pregovora bio dobar: izolacija pregovarača danas bi bila teža, ali bi je on preporučio u izvjesnim slučajevima.
– Problem je što se, kad izolujete ljude od njihovih zajednica, praznina u informacijama često popunjava teorijama zavjere i mitovima koji stoje na putu miru – upozorava.
Ipak, uspješni model iz Daytona nije dao rezultat samo četiri godine kasnije.
U sukobima Srba i kosovskih Albanaca, O’Brien je pokušao da posreduje i kroz česte dolaske u Beograd tokom 1998., pa je na finalnim mirovnim pregovorima u Rambujeu u martu 1999. ponovo naoštrio penkalo. Napisani sporazum zvanični Beograd je odbio, kosovski Albanci prihvatili, pa je sukob okončan NATO bombardovanjem Jugoslavije.
– U Bosni, Milošević je vidio Radovana Karadžića i ostale kao direktnu prijetnju, da ga njihovi nacionalistički zahtjevi vuku suviše u desno, pa je bio spreman da pravi više kompromisa nego bosanski Srbi. Na Kosovu je bio potpuno nevoljan da pravi takve kompromise – objašnjava O’Brien.
Razočaranje i odgovornost
Gotovo tri decenije kasnije, O’Brien se vratio u zemlju čiji je okvir stvarao: kao šef odsjeka za Evropu američkog State departmenta departmenta 2023. i 2024. dospio je pod svijetlo balkanskih reflektora.
– Mislio sam da će promjene i uvođenje evropskih zakona i standarda, kao i nestrpljenje i želja ljudi u Bosni, nacionalističke političare skloniti sa scene. U Bosni postoji nevjerovatna demokratija na lokalnom i kantonalnom nivou, ali na vrhu se ove nacionalističke grupe drže pozicija i to me razočarava, a osjećam i sopstvenu odgovornost – kazao je.
U februaru 2024. u Sarajevu je održao govor koji će i danas, kada ga podsjetim, sa osmijehom opisati kao jednu od rijetkih analiza učinka Daytonskog sporazuma.
Bez ustezanja govorio je o Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj državi, nepostojanju prava u Daytonskom sporazumu na otcjepljenje entiteta, imovini koja pripada najvišem nivou države.
Poimence je pomenuo Bakira Izetbegovića, lidera bošnjačke Stranke demokratske akcije, Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice u BiH, Milorada Dodika, tada predsjednika Republike Srpske, kao one koji koriste javna sredstva za nacionalističke politike i prelivaju novac ljudi u sopstvene džepove.
Neće se O’Brien danas usprotiviti tvrdnji da je pre 30 godina upravo Dodik bio nada američke politike na Balkanu – glasno će se nasmijejati kada ga suočim sa popularnom tvrdnjom da ste „vi (Amerikanci) doveli Dodika na vlast”.
– Milorad Dodik je racionalan igrač: on je bio reformator kada je u Republici Srpskoj bilo prostora da se bude reformator. Onda je međunarodna zajednica promijenila pravila glasanja, pa je njegovo biračko tijelo postalo 90 odsto srpsko, tako da je imao glasače koji odgovaraju nacionalističkim porukama – i onda je počeo njima da se obraća – kaže.
O’Brien slično sagledava i Dodikov dogovor sa aktuelnom administracijom Donalda Trumpa po kome su mu ukinute sankcije, a Republika Srpska zauzvrat povukla sve odluke koje narušavaju pravni sistem BiH.
– Ne znam kakav dogovor je sklopio, ali očigledno traži novi prostor – a ja mislim da mu je mjesto na klupi za rezervne igrače, ne u igri – dodaje.
Popravljanje ili zamjena
Iako je Daytonski sporazum često označen kao glavni krivac za komplikovanu realnost BiH, jedan od njegovih autora nema dilemu gde leži odgovornost.
– Nije politički sistem koji je nastao na Daytonu taj koji nudi pogodnosti, već su političari ti koji najbolje koriste te pogodnosti – kaže.
O’Brien će zato bez oklijevanja reći da Dayton nije potrebno u potpunosti zamijeniti, već – popraviti.
– Postoje brojne opcije za to u Ustavu, a najvažnija je da se primjeni evropski Zakon o ljudskim pravima i promjene pravila tako da svaki građanin BiH može da se kandiduje za bilo koju poziciju. Neophodno je uvesti evropske standarde i u druge oblasti, poput javnih nabavki, jer su sada mnogi od tih tokova u rukama političkih stranaka – kaže.
Američki diplomata dodaje i da izvorni sporazum u nekim oblastima nikada nije primijenjen.
– Dayton predviđa da postoji jedan premijer na čelu Vijeća ministara i da je ta osoba odgovorna za sve dijelove izvršne vlasti. Ipak, to nikad nije do kraja provedeno jer je jugonostalgična politička kultura uvek dovodila do kolektivnog odlučivanja i dala značaj tročlanom Predsedništvu – a ono u realnosti ne bi trebalo da ima veliku snagu, već ceremonijalnu ulogu – naglašava.
Da Evropljani zauzmu čvrst i jedinstven stav
Deset dana pijre nego što je zvanično počeo posljednji diplomatski mandat O’Brieena, u septembru 2023. godine, u napadu grupe kosovskih Srba ubijen je jedan kosovski policajac, a oružani obračun kod manastira Banjska koji je usledio iz korijena je promijenio stanje na sjeveru Kosova.
Dvije godine kasnije, O’Brien će upravo sjever Kosova uzeti kao primjer pozitivne promene u kojoj je stvoren prostor za djelovanje, kako on kaže „novih, mladih ljudi”.
Ipak, svjestan je da su promjene na Balkanu ponekad sporije i jer na Zapadu ne postoji jedinstveni pristup rješavanju problema.
– Problem na Balkanu je da svaka strana uvek ima svog zaštitnika – često jednog ili dva u Evropi, Sjedinjene Države ponekad mijenjaju strane. Ali u ovom slučaju je na Evropljanima da zauzmu čvrst i zajednički stav – smatra O’Brien, koji od dolaska Trampa na vlast ne samo da nije dio zvanične američke politike, već i otvoreno kritikuje pozicije Washingtona.
Nade polaže u proces evropskih integracija koje bi, uz ekonomske reforme za koje kaže da ih „posebno voli”, mogle da reše neka otvorena balkanska pitanja.
– Veoma je dobro da se Albanija i Crna Gora kreću ka članstvu u Evropskoj uniji i da su nagrađene za napore, a za druge, pa i Bosnu, to je motiv da se ima šta dostići. Nadam se da bi to moglo da podstakne i Srbiju da izgradi unutrašnju koaliciju za reforme koje su neophodne da bi se kretalo naprijed – kaže O’Brien.