Azerbejdžanski prkos nakon brutalne policijske racije u kojoj su stradali azerbejdžanski građani znak je regionalnog revolta protiv kontrole Kremlja.
Nedavna napetost između Rusije i Azerbejdžana daleko je više od puke diplomatske razmirice: ona označava potencijalnu prekretnicu u ravnoteži moći na južnom Kavkazu.
Ruske specijalne snage su 27. juna izvele su nasilnu raciju na etničke Azerbejdžance u Jekaterinburgu, industrijskom gradu u ruskoj regiji Ural. Uhapšeno je 50-ak osoba, nekoliko je navodno povrijeđeno, a dvojica braće Azerbejdžanca, Zijadin i Husejn Safarov, umrla su u pritvoru pod sumnjivim okolnostima. Obdukcija je otkrila traumu usljed udarca tupim predmetom i slomljena rebra, što je u suprotnosti s ruskim tvrdnjama da su umrli od zatajenja srca. Preživjeli su prijavili da su prebijeni, podvrgnuti elektrošoku i ponižavajućem tretmanu. Daleko od toga da je smatraju rutinskom akcijom provedbe zakona, operaciju su mnogi u Bakuu interpretirali kao politički motivisani čin zastrašivanja, što je izazvalo oštru osudu azerbejdžanskih zvaničnika i gnjev javnosti.
Dana 1. jula, ambasador Azerbejdžana u Rusiji, Rahman Mustafajev, uputio je službeni protest Moskvi, osuđujući ono što je opisao kao nezakonito ubijanje i zlostavljanje azerbejdžanskih građana, uključujući i osobe s dvojnim državljanstvom. Ovaj diplomatski epilog odvijao se u trenutku kada je Baku pokrenuo vlastitu akciju visokog profila protiv organizovanog kriminala, koja je uključivala hapšenje nekoliko ruskih državljana, od kojih su neki navodno povezani s medijima koje finansira Kremlj, a drugi optuženi za cyber prijevaru i trgovinu drogom. Među pritvorenima su i lokalni zaposlenici ruske državne novinske agencije Sputnik Azerbejdžan. Iako ove dvije epizode nisu službeno povezane, vrijeme kada su se dogodile sugeriše da Azerbejdžan signalizira odbacivanje vanjske prisile i izražava svoj suverenitet s novim intenzitetom.
Ovaj razvoj događaja odražava dublje geopolitičke promjene. Ruske tradicionalne poluge utjecaja na postsovjetskom prostoru – vojni savezi kao što su Organizacija Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), energetska ovisnost i meka moć putem medija na ruskom jeziku – oslabile su. Pod pritiskom zbog rata u Ukrajini i međunarodnih sankcija, Kremlj se sve više okreće policijskom djelovanju u dijaspori, simboličkim pokazivanjima snage i nacionalističkoj retorici kako bi zadržao kontrolu. Racija u Jekaterinburgu se izgleda uklapa u ovaj obrazac: demonstracija sile usmjerena na bivšu sovjetsku republiku koja sada gradi put u većoj mjeri nezavisan.
Azerbejdžan zauzima čvršći stav
Tradicionalno uravnotežena vanjska politika Azerbejdžana sada ulazi u asertivniju fazu. Godinama je Baku pažljivo upravljao svojim odnosima s Rusijom, Zapadom i Turskom. Međutim, događaji prošle sedmice označili su jasan pomak: Azerbejdžan zauzima čvršći stav protiv pritiska Kremlja dok produbljuje strateško usklađivanje s Ankarom. Ovaj razvojni savez ne samo da jača bilateralne veze, nego i potiče širu regionalnu integraciju kroz organizacije poput Organizacije turkijskih država (OTS).
Implikacije daleko premašuju Azerbejdžan. Pogoršanje odnosa Moskve s Bakuom može pokrenuti šire preusklađivanje u cijeloj srednjoj Aziji. Kazahstan je već poduzeo korake da se distancira od ruskog utjecaja, dok je Armenija, pod premijerom Nikolom Pašinjanom, javno dovela u pitanje pouzdanost ruskih sigurnosnih garancija. Kirgistan i Uzbekistan istovremeno jačaju veze s Turskom i Kinom. U tom kontekstu, azerbejdžanski prkos nije znak izolovanog spora, već šire erozije meke moći Moskve u cijeloj bivšoj sovjetskoj sferi.
Tradicionalni diplomatski alati se u slučaju Kremlja, pokazuju sve manje efikasnim. U Azerbejdžanu, gnjev javnosti zbog smrti u Jekaterinburgu pomaže oblikovati vanjsku politiku na načine koji sežu izvan formalnog državničkog umijeća. Moskva se sada suočava s realnom perspektivom da se Baku čvrsto ugrađuje u tursku geopolitičku orbitu, podržavajući projekte poput Zangezurskog koridora i jačajući transkaspijsku tursku osovinu koja se proteže od Anadolije do srednje Azije. Ova vizija je u potpunoj suprotnosti s ruskim projektom Euroazijske ekonomske unije (EAEU), koji sada blijedi i izgleda više kao simbolični konstrukt nego kao smislen savez.
Zamagljena granica između novinarstva i propagande
Medijski pejzaž je, u međuvremenu, postao još jedno bojno polje. Ruski državni mediji, posebno „vatrene“ ličnosti poput Vladimira Solovjova, usvojili su otvorenu antiazerbejdžansku retoriku, izazivajući etničke i vjerske napetosti. Ovi napadi zamagljuju granicu između novinarstva i državne propagande, dodatno rasplamsavajući bilateralne napetosti i potkopavajući tradicionalne diplomatske protokole.
Ipak, usred pojačanih tenzija, Azerbejdžanu se nudi rijetka strateška prilika. Ako postupi mudro, Baku može iskoristiti ovaj trenutak da ojača svoju vodeću ulogu u turkijskom svijetu i resetuje svoje odnose s Rusijom na ravnopravnijim uvjetima. U nadolazećim godinama, Azerbejdžan ima potencijal da se pojavi ne samo kao ključno energetsko središte, nego i kao središnji geopolitički akter na južnom Kavkazu i šire.
Racija u Jekaterinburgu ne tiče se samo domaćeg policijskog nadzora. To je simptom sve bržeg sloma moskovskog stiska nad svojim „bližim inozemstvom“. Šta će se dogoditi sljedeće – hoće li se Rusija prilagoditi promjenama ili će pokušavati ponovo uspostaviti kontrolu pomoću veće količine sredstava prisile – oblikovat će sljedeće poglavlje euroazijske geopolitike. Jedna stvar je već jasna: regionalna ravnoteža snaga se mijenja, a Azerbejdžan se nalazi u središtu te transformacije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.