Kada se toj ženi doda profesionalna oznaka “novinarka”, njeno pravo na govor i mišljenje često postaje meta
Piše: Jela DŽOMBA
Kada novinarka iznese stav, jasno, argumentovano, profesionalno, nerijetko ne izazove kontraargument, već salvu uvreda, omalovažavanja i mizoginih komentara. U javnom prostoru još uvijek se prečesto ne polemiše s izrečenim, već s onom koja je to izrekla.
Da takva situacija nije rijetkost nego više praksa svjedoče i naše novinarke koje su, u više navrata, zbog izrečenog znale postajati tema. Posljednja situacija desila se nedavno kada se koleginica osvrnula na slučaj u opštini Gacko u kojoj su se ljudi ujedinili oko izgradnje crkve.
Zbog svog osvrta tako je postala tema na društvenim mrežama gdje su zloupotrijebljene njene fotografije kako bi se omalovažio njen lik, iako je apsolutno jasno da izgled novinarke nema nikakve veze s napisanim osvrtom.
Tako nešto gotovo da nećemo vidjeti u slučajevima kada isti stav iznese muški kolega.
Ovo svakako nije izolovan slučaj. U praksi svjedočimo da se slične situacije događaju i koleginicama iz drugih redakcija širom države.
Poražavajuća statistika
Prema istraživanju Međunarodnog centara za novinare iz 2020. godine, čak 73% novinarki širom svijeta doživjelo je online nasilje, uključujući prijetnje fizičkim i seksualnim nasiljem, zajedno s napadima na digitalnu sigurnost. Gotovo polovini njih ono se nastavilo i van digitalnog prostora.
Poražavajući podaci iz 2023. godine dolaze i od Koalicije za žene u novinarstvu (CFWIJ) koja bilježi rast nasilja nad ženama u medijima. Samo u periodu od 1. januara do 20. novembra 2023. godine, kako prenosi Media centar, bilo je zabilježeno 11 ubistava i 84 fizičkih napada na novinarke.
Ovi alarmantni podaci ukazuju da se ne radi o izolovanim slučajevima, već prije o ukorijenjenom obrascu koji žene u javnosti i dalje pokušava svesti na dekoraciju. Kada se toj ženi doda profesionalna oznaka “novinarka”, njeno pravo na govor i mišljenje često postaje meta.
Nerijetko je otežavajući faktor ako je novinarka atraktivna ili čak i ako samo vodi računa o sebi.
Nevidljive barijere u redakcijama
Da se rodni stereotipi ne zaustavljaju na ulici ili u komentarima, već žive i u redakcijama, svjedoči i dugogodišnja novinarka Milkica Milojević. Iako, kako kaže, u svojoj karijeri nije doživjela otvorenu diskriminaciju po osnovu pola, prisutno je bilo nepovjerenje – naročito od muških kolega.
– U vrijeme kad sam ja počela da radim, a to je bilo krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u doba SFRJ, novinarstvo je već bila ženska profesija, ili bar jednako dostupna muškarcima i ženama. Recimo, na studijama novinarstva u Beogradu, na FPN, gdje sam studirala, bilo je više djevojaka nego mladića. Drugo, ja sam od rane mladosti bila prilično samouvjerena i svojeglava, ili narodski rečeno “drčna”, uvijek mi je jezik bio duži od nogu i nikad nisam zarezivala stereotipne rodne uloge. Recimo, bila sam prva žena fudbalska sutkinja u BiH – , ističe Milojević i naglašava da je jedno odnos prema novinarki – pojedinki, a drugo uvriježeni stavovi o mjestu koje novinarkama pripada u redakciji.
Tako navodi kako se smatralo da novinarkama priliči da rade u rubikama kulture, estrade ili zabave, dok su “ozbiljne teme” bile, po većinskim stavovima, priličnije novinarima mušakrcima.
Milojević se nama podijelila i anegdotu iz njenih ranijih novinarskih godina.
– Izlazila sam iz redakcije sa drugaricama, a u kafani preko puta, na terasi su sjedjele kolege muškarci. Pozvali su me da im se pridružim, riječima: pusti te novinarke neka idu u šoping, a ti dođe da se družiš sa nama, da razgovaramo – priča nam novinarka Milkica Milojević.
U kasnijim periodima je, kaže, osjećala, povremeno, izvjesnu “distancu” i nepovjerenje od strane muških kolega, pa i vojnika i oficira, kada je odlazila na ratište, kao ratna reporterka, ali ističe da nije bilo otvorenih neprijatnih komentara.
Smatra da uvijek postoji otpor i neslaganje sa drugačijim mišljenjem, ali, kako nam kaže, čini joj se da tu u osnovi nisu problem rodni stereotipi, nego “teror” većine, nad onima koji misle i djelaju drugačije.
– Recimo, moje zalaganje za prava LGBT osoba i zajednica, odnos prema ratnoj prošlosti, ratnim zločinima i uopšte suočavanju s prošlošću, pa čak i neki moji feministički stavovi često nisu nailazili na odobravanje, ali ja sam uvijek tjerala svoje i nisam odustajala. Imam svoju ličnu uređivačku politiku od koje ne odustajem i nije mi problem da zbog neslaganja sa uređivačkom politikom redakcije u kojoj radim, odbijem zadatak – priča Milojević.
Talas cenzure i “patriotsko novinarstvo”
Govoreći o promjenama odnosa prema novinarkama tokom posljednjih decenija, ona ističe da je kraj osamdesetih bio period medijskih sloboda, dok je rat donio talas cenzure i “patriotskog novinarstva”. Nakon rata situacija se privremeno poboljšala zahvaljujući međunarodnim projektima i novcu, ali taj procvat je, kako kaže, više pogodovao medijskim tajkunima nego istinskoj slobodi medija.
Kao trajne pomake navodi činjenicu da su teme poput nasilja nad ženama danas legitimne i prisutne u javnom prostoru, za razliku od ranijih vremena kada su bile predmet podsmijeha.
Međutim, smatra, da mnoge “dobijene bitke” nisu zaživjele do kraja. Tako se i danas vodi debata o rodno osjetljivom jeziku uključujući imenovanje žena na pojednim funkcijama i u pojedinim zanimanjima u ženskom rodu.
– I danas imate značajan broj novinara, pa i novinarki, koji će za ženu na direktorskoj poziciji napisati da je “direktor”, ali će istovremeno gospođu koji čisti prostorije bez problema nazvati “čistačicom”, a ne “čistačem” – zaključuje u razgovoru za Direkt novinarka Milkica Milojević.
Od institucionalne podrške do konkretnih mehanizama zaštite
Na pitanje kako osnažiti novinarke da se izbore sa različitim oblicima nasilja Dženana Radončić, prodekanesa za naučno-istraživački rad Univerziteta u Zenici, za Direkt ističe da pravo osnaživanje nije moguće dok god nasilje koje doživljavaju, posebno ono digitalno, ne bude zakonski prepoznato, efikasno procesuirano i adekvatno sankcionisano.
– Vjerujem da se novinarke ne mogu istinski osjećati osnaženo dok god nasilje koje doživljavaju – posebno ono digitalno, koje je često brutalno, lično i usmjereno na njih kao žene – nije jasno prepoznato zakonom, učinkovito procesuirano i adekvatno kažnjeno – navodi naša sagovornica i dodaje da posebno zabrinjava što su upravo novinarke koje se usuđuju pisati i govoriti o osjetljivim ili kontroverznim temama prve mete napada putem doxinga, seksualizovanog govora mržnje, proganjanja, dijeljenja intimnih sadržaja, prijetnji.
Sve to, kako nam kaže prodekanesa Radončić, predstavlja pokušaj njihovog ućutkivanja i uklanjanja iz javnog prostora.
Iako su u posljednjim izmjenama krivičnih zakona FBiH, RS i Brčko distrikta zabilježeni određeni pomaci u normiranju rodno zasnovanog nasilja, naglašava da digitalna dimenzija još nije dovoljno precizno obuhvaćena, niti je sudska praksa dosljedna. U tom kontekstu, Radončić podsjeća na preporuke GREVIO-a (Grupa stručnjaka/inja za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici) i obaveze koje proizilaze iz Istanbulske konvencije, naglašavajući da institucije moraju djelovati koordinisano i odgovorno.
– Zato je ključno da novinarke ne ostanu prepuštene same sebi. Potrebno im je omogućiti pristup besplatnoj pravnoj pomoći, psihološkoj podršci, alatima za digitalnu sigurnost i jasnim procedurama za prijavu nasilja – ističe Radončić.
Odgovornost, međutim, kako smatra naša sagovornica, ne leži samo na institucijama, već i na medijskim kućama, novinarskoj zajednici i društvu u cjelini.
– Mediji moraju imati nultu toleranciju prema nasilju. Poslodavci ne smiju ignorisati napade, niti savjetovati povlačenje. Umjesto toga, dužni su osigurati pravnu pomoć, psihološku podršku, sigurnosne protokole i jasne interne procedure za prijavu i reagovanje – ističe Radončić.
Insistiranje na odgovornosti
Ona dodaje da i zajednica mora razumjeti da je napad na novinarke istovremeno i napad na slobodu govora, pluralizam i demokratiju.
– Zato je odgovornost zajednice da im stane uz rame – ne samo iz solidarnosti, već i iz dubokog razumijevanja da bez njihove sigurnosti, slobode i profesionalne zaštite, ni demokratija nije sigurna. Ta podrška mora biti konkretna – kroz javne osude nasilja, promjenu obrazovnih narativa, zakonske inicijative, ali i kroz svakodnevno insistiranje na odgovornosti institucija koje su dužne da zaštite i pojedinca/ku i javni interes – zaključuje za kraj razgovora naša sagovornica.
(Direkt portal)