Na ovogodišnjem Tuzlanskom maratonu posebnu pažnju javnosti privukla je priča o Maidu Čorbiću, učesniku koji je stazu završio posljednji, ali čija je upornost postala simbol prave sportske pobjede.
Maid je na cilj stigao nakon 5 sati, 2 minute i 27 sekundi, uz policijsku pratnju, podršku Hitne pomoći i volontera, koji su ga bodrili sve do posljednjeg metra.
„Za mene ovo nije bio samo sportski događaj. Ovo je bila lekcija o upornosti, zajedništvu i snazi volje. Bio sam posljednji, ali nisam odustao. A to je, vjerujem, najvažnije“, kaže Maid.
Kako ističe, ovaj maraton za njega nije bio takmičenje protiv drugih, nego protiv sopstvenog straha i granica.
Tokom posljednjih kilometara, dok su tribine već bile poluprazne, Maid je nastavljao svoj ritam — korak po korak, oslanjajući se na unutrašnju snagu i podršku ljudi koji su ostali uz njega do samog kraja.
„Svaka riječ podrške značila je više nego što mogu opisati. Taj osjećaj da ti grad stoji iza leđa — nezamjenjiv je“, dodaje on.
Izjava Maida Čorbića za portal Crna-Hronika
„Ovo je bio moj prvi maraton u životu i još u mom rodnom gradu Tuzli, što mi je dalo dodatnu snagu. Nisam imao iskustva s tako dugom trkom, ali sam imao veliku želju da dokažem sebi da mogu.
Tokom trke sam imao podršku Policije, Hitne pomoći i volontera koji su me pratili do samog kraja, što mi je puno značilo i dalo dodatnu motivaciju da izdržim. Iako sam bio posljednji na stazi, svi su mi čestitali na istrajnosti i taj trenutak neću nikada zaboraviti.
Na kraju, kad sam prošao kroz cilj nakon više od pet sati trčanja (5h 02m 27s), osjećaj je bio neopisiv. Nije važno što sam bio posljednji — važno je da sam završio i da nisam odustao.
Taj trenutak me naučio da je prava pobjeda u upornosti, a ne u medalji. Maraton mi je promijenio pogled na život — sada znam da granice postoje samo u glavi.“**
Maid Čorbić danas je inspiracija mnogima — dokaz da pobjednici nisu uvijek oni koji prvi dođu do cilja, već oni koji ne odustanu, čak i kada put postane najteži.