Evropska volja za moć postala je prokletstvo destruktivnog postmodernističkog relativiziranja uma kao pragmatičko-instrumentalne racionalnosti. Idioti, šarlatani, bludnice i dvorske lude napadno se keze u lice cjelokupnom evropskom projektu Moderne i povjerenja u um!
-
Društvo
-
Prije 2h Prije 2h
[{“img”:”/img/vijesti/2025/07/senadin_lavic_1.jpg”,”full”:”/img/vijesti/2025/07/senadin_lavic_1.jpg”,”caption”:”Senadin Laviu0107 (Foto: Arhiv)”,”bg”:”2b2c33″}]
Piše: Senadin LAVIĆ
Pučka politika i poetika zla
Jedna povijesna narodna forma koja dolazi iz dubina prošlog vremena baštini u sebi pluralnu sadržinu i po određenim humanističkim kriterijima je procjenjuje. To je, suštinski, izrasli ili narasli narod koji u povijesti oblikuje prepoznatljive sadržaje i po njima se “identitetno” određuje i diferencira među drugima. Ali, uvijek je sporno ono nastojanje koje olahko određuje identitet jednog cijelog naroda, velike grupe ljudi, budući da je identitet uvijek stvar pojedinca, njegove individualnosti. Moguće je ovu primjedbu zaoštriti do krajnjih granica i tvrditi da je taj “kolektivni identitet”, ustvari, samo daljnje insistiranje na “religijskoj pripadnosti” neke grupe ljudi i da sveštenička naracija od njega ciljano oblikuje privid kolektivne određenosti, jer joj je potrebno “stado”. Zato se na ovim prostorima primjećuje da su na religijskim razlikama oformljene “nacije” koje iz religijskog sadržaja oblikuju svoj “identitet” i njegovu višeslojnost uvijek reduciraju na neku religijsku specifičnost. Tako je njihov “nacionalni identitet”, suštinski pojmljen, samo pervertirani “religijski identitet”. Bitna razlika među “identitetima” pojavljuje se kao puka religijska (ili konfesionalna) razlika.
U času kada nihilizam politike ili mračnjačke ideologije poruši kriterije humanuma, raspada se ljudska grupa ili neka narodna forma koja postaje karikaturalni sadržaj vlastite zapuštenosti, nemorala, ograničenosti. Stravično reduciranje kulturne forme na provincijalni, klerikalni, antiprosvjetiteljski poklič fašizma ili lažnog ekskluzivizma otvara kapije barbarstva, divljanja mašinerije zla, fašistoidnog orgijanja. U središtu same kulturne forme kad postane ispražnjena od stvaralačkog zanosa, u Marcuseovom interpretacijskom konstruktu, stoji borba između Erosa i Tanatosa, ili kod Nietzschea, borba između apolonijskog i dionizijskog, strašna drama u nutrini ljudskog bića, čovjekovog smisla postojanja, ljudskog uopće. Istrošene i obesmišljene evropske metafizike zasnovane na religijskim judeo-kršćanskim mitovima ne mogu poslužiti kao amortizacioni mehanizam razornog suočavanja s istinom koja je u antropotehnologiji 21. stoljeća ozvaničena kao brutalna primjena sile onih najjačih nad nemoćnima. O tome svjedoči genocid u Gazi nad Palestincima koji izvršava cionistički režim. Sva evropska naracija prostački je reducirana na korištenje sile ili ostvarivanje interesa silom. Stoga, kako je Heidegger upozoravao, bit Amerike nije ništa američko. Evropska volja za moć postala je prokletstvo destruktivnog postmodernističkog relativiziranja uma kao pragmatičko-instrumentalne racionalnosti. Idioti, šarlatani, bludnice i dvorske lude napadno se keze u lice cjelokupnom evropskom projektu Moderne i povjerenja u um!
Ernst Cassirer je primijetio da je čovjek biće koje između sebe i svijeta stavlja simbole da bi se mogao orijentirati i pozicionirati u svijetu. Čovjek je stoga animal symbolicum, biće znakova za obilježavanje i označavanje pojava u svijetu. Bez tog biljega ili znakova, kakvi su naprimjer nadgrobni spomenici stećci, čovjek je samo puka životinja među drugim životinjama! S. Huntington je podvaljivao tezu hegemonijskog osvajača da će se ratovi voditi na civilizacijskoj razini. Ali, to su totalni ratovi pohlepnog kapitalističkog mehanizma kao pljačke svijeta.
Plićak evropske “pučke politike” predstavlja onaj povijesni zavoj i stanje u kojem se mijenjaju značenja povijesnih događaja i sprovodi revizionizam koji jedan totalitarno-autoritarni poredak lakira svijetlim nijansama da bi se sakrila mračna osnova na kojoj se pojavio u jednom času povijesti i stvorio katastrofu ljudskog. Zloslutni glasovi hipodromskih agonija sažimaju u sebe dugotrajni proces fašizacije i klerikalizacije društvenog života ljudi koji se u nihilističkom scenariju predstavlja kao glas slobode, odnosno lažno oslobađanje potčinjenog bića koje je urlikalo zaboravljeni poklič zla.
U srcu “pučke politike” ordinira izdaja univerzalnih vrijednosti humanuma. I perverzija. Pokušaj da se borba antifašizma izjednači s nacističkim i klero-fašističkim zlom Evrope priprema nove užase. Zlokobne “himne” fašističkih orgijanja ne donose samo strah od moguće nesreće i stradanja. One, ustvari, umrtvljuju samo bilo ljudskog i povijesnu scenu pretvaraju u mračni užas zvjerstava, monstruoznosti, zločine genocida, istrebljivanja naroda, ludilo vladara idiota, bolesnih i kriminogenih političkih moćnika koji u konfliktu ostvaruju svoju mesijansku misiju.
Potpuno je uništen koncept “javnog dobra” i “općeg interesa”, a na njihovo mjesto je razulareni neoliberalni trumpizam postavio pljačku, otimačinu, egoizam, pohlepu i svemoć kapitalističkog “pogona” nad čovječanstvom. Zato se priroda definitivno uništava i planira svesti čovječanstvo na 1,5 milijardi stanovnika. Vladari idioti sprovode privatiziranje država, odnosno pretvaranje država u privatni posjed kojim raspolažu kao sa vlasništvom i bez krivične odgovornosti. Biopolitika otkriva svoje fašističko lice dok đilkoši guslaju o klanju Turaka. Bosna se predstavlja kao “strateška dubina” velikohrvatskog katolibanskog cionizma.
Estetika zla u pučkoj političkoj kakofoniji, etnopolitici ostvarenog zlodjela, iscrtava novostare šare na licu kulture, namećući se kao forma estetskog barbarske vladavine. Ponerička poetika zauzela je javni prostor i iz bolesnih pojedinačnih svijesti prelila se na mase kao bestijalno krvožedstvo u zvjerinjaku i prizivanje zločina nad Drugima. Hipodromi ili vašarske šatre su inkubatori i pozornice užasa na kojima iz hiljada grla urliče zlo! Albinonijev Adagio zvuči prazno i daleko njihovom uhu pripremljenom na urlik!
Novi mediji su kulturu čitanja i lektire danas totalno deformirali, upozorava Peter Sloterdijk. Više nema potrebe očekivati dubinsko čitanje tekstova i odvažne analize. Razumijevanje situacije vremena potpuno su zamračili geopolitički čitači karata i interpretatori glasova ptica u letu. Iz malog prsta se crpe tajne svijeta. Površnost se nameće kao kulturna norma. Ništa više u svijetu nema dubinu, sam svijet je postao ravan, poravnat, plitak, a flat world. Iz toga se nameće uvid da je onda moguće totalno manipuliranje sa svim sadržajima komunikativne orbite.
Jezik i kulturna promjena
U jeziku su značenja riječi već postojana kada ih mi učimo. Mi kao govornici, dakle, već zatičemo jezik i riječi sa značenjima. Naše pripadanje određenoj kulturnoj formi i društvenoj zajednici podrazumijeva učenje i obrazovanje. U tom procesu bivamo naučeni ili učeni pravim značenjima riječi koje koristimo, to jeste značenjima koja već odavno postoje u jeziku koji govorimo. Učiti tačna značenja riječi u jeziku znači biti kvalitetno obrazovan i biti sposoban u govoru precizno reproducirati postojeća značenja. To znači posjedovati znanje koje određena kultura posjeduje, podrazumijeva i naglašava. Isto tako, riječ je o poštivanju vrijednosti koje postoje prije nas i koje su postojane kao norme mnogih prijašnjih generacija.
Profesori na ispitima imaju zadatak da ispituju studente o značenjima pojmova koji se koriste u sociologiji, ekonomiji, pravu, antropologiji, psihologiji, fizici, hemiji ili matematici. Oni na taj način ispunjavaju zahtjeve svoje društvene funkcije ili uloge i osiguravaju da u okviru postojećeg društva traje kulturna norma koja je povezana s ispravnim znanjem. Jezik ima moć da u sebi čuva značenja riječi i kroz govornu formu i njezin sadržaj prenosi ih iz prošlosti u budućnost.
Šta se događa kada određena značenja riječi postanu neupotrebljiva? Sasvim je jasno da pojedine riječi jezika koji koristimo u svakodnevlju za komunikaciju i razmišljanje mogu postati sporne za našu misao o nekom dijelu društveno-povijesne zbilje. Najblaže rečeno, riječi izgube sposobnost ili kapacitet da se odnose prema pojedinim dijelovima društvenog svijeta i postanu skamenjene, to jeste više ne pomažu u našem odnosu prema pojavama, procesima ili drugim ljudskim govornicima istog jezika.
Njemački lingvista Uwe Pörksen je koristio sintagmu “plastične riječi” (Plastikwörter) za one riječi koje su postale prazne, savitljive, neupotrebljive u našem jeziku. Takve su riječi, naprimjer, “projekt”, “strategija”, “nacija”, “problem”, “razvoj”, “model”, “sistem”, “metodologija”, “tranzicija”, “identitet” i druge. Njihovo značenje je deformirano do poništenja semantičkog sadržaja. Riječi više nisu “poslušne”, postale su “savitljive” kako bi se mogle koristiti u svakoj mogućoj okolnosti, koriste se na neobičan način, nemaju pređašnju “kovnost” i ne pomažu nam da nastavimo kovati značenje. One se koriste u svakoj okolnosti i na proizvoljne načine, tako da se mogu koristiti za sve i svašta. Značenje koje su imale u znanosti potpuno se gubi u vernakularu, narodnom jeziku u svakodnevlju, i tad počinje “fabriciranje zbilje” do neslućenih obmana. Njihov semantički kapacitet se pred našim očima (i ušima) najednom rasprsnuo u paramparčad. Bez obzira na tu činjenicu, profesori, političari, sveštenici, demagozi, diletanti, vojnici, farmakološki stručnjaci, korporativni prodavači magle i planeri budućnosti ne propuštaju ni jednu priliku da nas iznova zaspu tim riječima za objašnjenje njihovih “ideja” i novih “projekata razvoja”. Oni, naravno, uvijek imaju nepogrješivu “strategiju” za definitivno rješavanje “problema” ljudskih zajednica!
Nekada, međutim, nastupi trenutak kada se mora imati hrabrosti i promijeniti neka značenja riječi koja su bila nametnuta kroz kulturnu formu i koja su odjednom postala neučinkovita i neupotrebljiva u novom povijesnom kontekstu. To je posao hrabrih mislilaca, odvažnih pjesnika i književnika, ljudi od duha. Izumijevanje novih riječi i pridodavanje novih značenja već postojećim riječima nezaobilazan je posao unutar postojeće kulturne forme. Govornici jednog jezika uglavnom prihvataju inovacije u jeziku iako se u početku pojavljuju prenemaganja i oklijevanja oko ponuđenih noviteta. Taj posao osigurava sposobnost jezika da se nosi s društveno-povijesnom zbiljom i njezinim naraslim sadržajima koje u prethodnoj epohi nije bilo moguće uočiti i označiti pojmovima. Jezik ima sposobnost ili moć da razbistri svaki povijesni sadržaj, a to znači da se on u sebi mijenja i prilagođava. On u sebi nosi tu mogućnost.
Ponekad se čini da je jezik sasvim neovisan i da prisiljava govornike da mu se bespogovorno potčinjavaju. Jezik nikada nije ličan ili privatan, upozorili su strukturalisti i poststrukturalisti u 20. stoljeću. Jezik se pojavljuje kao komunikacijsko prostranstvo znakova ili riječi koje pomažu i osiguravaju da se čovjek nosi sa svijetom promjena koje su nezaustavljive. Izumijevanje riječi u postojećem jeziku je potencija samog jezika koju čovjek uvijek koristi. Čovjek izmišlja riječi, kuje nove riječi u jednom jeziku. Prije dvije hiljade godina nisu postojale jezičke forme kakve su, naprimjer, “nanotehnologija”, “vještačka inteligencija”, “elektron”, “Internet” i mnoge druge koje su postale sastavni dijelovi vokabulara savremene znanosti i svakodnevlja. U početku novi vokabular izaziva otpor i negodovanje, ali vrlo brzo postaj sastavni dio govora.