Na nedavnom velikom protestu u Nišu srpski studenti su objavili „Studentski edikt“, dokument od osam jezgrovitih tačaka u kojem su tretirajući pitanja slobode, države, pravde, mladosti, dostojanstva, znanja, solidarnosti i budućnosti obznanili i definisali vrednosti za koje bore.
Kako su sami naglasili taj edikt je „obećanje jedni drugima – da će graditi državu koja će pripadati svima“.
Javnost u Srbiji blagonaklono je dočekala studentsku objavu, ali su različita mišljenja šta jeste i šta bi „Studentski edikt“ mogao da znači – od toga da je to „spisak dobrih namera i najopštijih društvenih vrlina, ali ništa dalje“ do toga da bi taj dokument mogao da bude „preambula novog Ustava Srbije“.
Istoričar i pravnik Srđan Milošević ocenjuje da je „Studentski edikt“ dokument koji pokazuje koliko je Srbija predugo išla „u ćoravu stranu”, kako je jedna građanka Srbije opisala politiku Aleksandra Vučića.
„Taj dokument pokazuje koliko je Srbija idući u tu nigdinu primorala svoju mladost da je baš ona vrati na pitanja na čije je odgovore trebalo naći još u 19. veku. Činjenica je da se vrednosti moderne države, vladavine prava, ljudskog dostojanstva i solidarnosti, stručnosti i znanja danas u Srbiji i dalje bore za priznanje, i da je zalagannje za njih progresivni čin, protivan sveprisutnom antisistemu, uspostavljenom od strane ohlokratije Srpske napredne stranke“, kaže Milošević.
‘Nisu prazne floskule, već žive ideje’
On ističe da je veoma važno i to što studenti koji su „Edikt“ izdali svakodnevno svedoče da žive njegove ideale.
„To nisu prazne floskule, već žive ideje koje njihovi zagovornici pretaču u stvarnost u realnom vremenu, hodeći po Srbiji, radeći zajedno, manifestujući i primajući solidarnost, govoreći pametno i radeći časno. Zato je studentski pokret u Srbiji stvorio pretpostavke da se Srbija konačno zaokruži kao moderna građanska država i društvo i oni, u izvesnom smislu, zaokružuju delo započeto pre više od 200 godina“, kaže Milošević.
Ističe da je pred Srbijom mnogo posla i da bi studentski pokret i snaga koju je on oslobodio morali da dobiju jasniju političku artikulaciju.
„Ideali ’Edikta’ nespojivi su sa politikom koja je na vlasti i koja je studente i primorala da odlože svoje školske obaveze i stupe u ovu borbu“, zaključuje Milošević.
Istoričar Milovoj Bešlin, s druge strane ocenjuje da je „Studentski edikt“ spisak dobrih namera i najopštijih društvenih vrlina, koji podseća na neke deklaracije koje su razvijena društva usvajala u 18. i 19. veku – „ali ništa dalje od toga“.
„’Studentski edikt’ je napisan na način i u formi koja može zadovolji svakog razumnog čoveka i kojeg bi mogao da potpiše svaki razuman čovek. Bilo bi dobro da u ’Ediktu’ postoji i deo o racionalnosti, odnosno o zdravom razumu, i onda bi u potpunosti podsećao na deklaracije iz 18. i 19 veka, jer je razum ono što nam danas nedostaje, pre svega s pozicije režima“, kaže Bešlin.
On ukazuje da su u prošlosti takvi dokumenti bili polazne osnove za velike i značajne istorijske događaje, i da su sve pobune, građanske neposlušnosti i revolucije u 18. i 19. veku kretale od najuniverzalnijih principa i društvenih vrlina o kojima studenti govore.
Mora postojati ‘jasna politička artikulacija i metodologija’
„Uvek je potrebno imati nekakvu vrednosnu osnovnu, jer se ljudi ne bore samo za čistu pragmu i da bi se ljudi iskreno borili potrebno je da postoji neka vrlina, a ne samo puka potreba. Te društvene vrline studenti su na dobar način uspeli da definišu, ali sve to je samo polazna osnova, sve dalje mora da bude politička artikulacija“, kaže Bešlin.
Ističe da studenti možda i ne bi trebalo da daju ništa više od toga, od tih najuniverzalnijih principa, za rešenje najdublje političke krize u Srbiji u proteklih 25 godina.
„Da bi se rešila ta kriza koja će vrlo verovatno prerasti i u ekonomsku krizu, u Srbiji mora da postoji jasna politička artikulacija i metodologija. U principima ’Studentskog edikta’ se ništa od toga čak ni ne naslućuje“, kaže Bešlin.
Naglašava da ne bi samo opozicija, već svaka politička alternativa režimu u Srbiji morala da počne od najopštijih principa koje su studenti formulisali u „Ediktu“.
„Prava politička mudrost bi podrazumevala kako otići dalje od tih principa i kako dati konkretne odgvore na stvarnost u Srbiji, a ti odgovori se ne kriju ni u međusobnom distanciranju, ni u segmentiranju delova društva, ni u ograđivanju, ni u prepuštanju da režim lomi jedan po jedan deo društva. Režim to neprestano pokušava, pa sada počinje da hvali studente i više ih ne gazi automobilima.
Nasuprot dobrim studentima tu je ’zla opozicija, zli profesori i zlo civilno društvo’ koje navodno sprovodi ’obojenu revoluciju’. Takva vrsta podele ne bi smela da se desi u Srbiji. Kao što bi opozicija trebalo da pođe od principa iznetih u ’Ediktu’, tako bi i svako ko je ugrožen – bez obzira na političku pripadnost ili nepripadnost ili društveni angažman – morao dobiti podršku svih, pa i studenata“, zaključuje Bešlin.
Podsjećanja kako bi stvari trebalo da funkcionišu
Sociolog Ivan Živkov ističe da su principi izneti u „Studentskom ediktu“ univerzalni i da su u najvećoj meri inkorpirirani u pravni sistem Srbije, zbog čega on kaže da „Edikt“ doživljava kao podsećanje kako bi stvari trebalo da funkcionišu, a ne funkcionišu.
Ukazuje da je „Edikt“ upućen čitavoj javnosti u Srbiji koja je zaboravila na kojim principima funkcionišu moderne demokratske i pravne države.
„Nekako smo sveli demokratiju na vladavinu većine, a da uopšte nije bitno kako se ta većina ponaša, i to je praksa u Srbiji. Zaboravljamo da moderna demokratska praksa znači poštovanje manjine i procedura, jednake šanse i demokratske uslove za smenjivost vlasti.
Srbija je postala društvo koje praktikuje samo surovu vladavinu većine, a ko jednom dobije većinu može da suzbije sve ostale. Donošenje akta kakav je ’Studentski edikt’ je pokušaj vraćanja na početak, da shvatimo šta jeste demoktatsko društvo i da to nije ovo što mi u Srbiji živimo poslednjih decenija“, kaže Živkov.
Smatra da je društvo u Srbiji u načelu spremno da prihvati „Studentski edikt“, zbog čega i postoji najšira podrška studentskim zahtevima i protestima.
„Najveći broj ljudi će u načelu prihvatiti te principe. Problem nastaje kada dođemo do konkretizacije, jer Srbija nema dugu praksu, ili nema uopšte praksu funkcionisanja po opštim principima demokratije. Istorija Srbije bila je puna diktatura, autoritarnih vladara, okupacija i netolerancije, pa je sa opštih mesta i opšte podrške teško preći na konkretno funkcionisanje u demokratskom i pravnom sistemu. Taj korak društvo u Srbiji nikako da napravi i ta klica demokratije se teško prima. Pomislili smo da se primila 2000. godine, ali danas vidimo da to nije tako“, kaže Živkov.
Mogao bi da bude i preambula ustava
Iako ga tumači pre svega kao simbolični akt, sociolog Dalibor Petrović navodi da se u delu javnosti javlja mišiljenje da bi „Studentski edikt“ mogao da bude da bude preambula novog Ustava Srbije.
„’Studentski edikt’ pre svega vidim kao izraz i stav tih mladih ljudi prema onome što je država u kojoj oni danas žive. Oni misle da se u državi ne poštuju elementarni principi građanskog društva i da je potrebno napraviti novi društveni ugovor, da se društvo dogovori oko osnovnih principa, i da onda na njima, kao na idealnim tipovima krenemo u reizgradnju društva i države. ’Edikt’ ne vidim kao praktična uputstva, već kao smernice iz kojih bi kasnije trebalo da se granaju različiti pravci obnove društva“, kaže Petrović.
Na pitanje koliko je društvo u Srbiji spremno za ideale predstavljene u „Studentskom ediktu“, Petrović kaže da je to pokušaj studenata da građane Srbije vrate bazičnim principima.
„Mi smo u te bazične principe izgubili poverenje i na neki način se cinično odnosimo prema osnovnim elementima onoga što bi trebalo da budu osnove na kojima počivaju građanska društva, kao što su ljudska prava. Studenti nas podsećaju na ono oko čega se svi načelno slažemo. Mislim da niko neće reći da znanje, dostojanstvo ili mladi nisu bitni. Međutim, kada se sa polja ideala pređe u praksu, onda svi kažu:’To je samo na papiru, ali u praksi ne može da bude tako, mladi su bitni, ali se stari pitaju, znanje je bitno, ali je bitnija veština ili rad’. Mladi nas sada vraćaju unazad i ukazuju da se u praksi ideali iskvare na neki način, ali naglašavaju da ne bi trebalo sumnjati u te bazične principe“, kaže Petrović.
‘Generacijski jaz i sukob’
Dodaje da „Ediktom“ studenti građanima Srbije poručuju da ne bi trebalo da budu cinični kada kažu da je društvo u Srbiji demokratsko.
„Studenti svim građanima Srbije poručuju da ne bi trebalo da se samo u teoriji zalažu za to da se vlast bira na demokratskim izborima, a da onda kažu da je tako samo na papiru i da se u praksi izbori kradu, a moćni odlučuju“, kaže Petrović.
Dodaje da studenti „Ediktom“ poručuju da bi društvo u Srbiji trebalo da se vratiti bazičnim vrednostima, ali na osnovu konsezusa.
„Međutim, to će u praksi ići veoma teško. Ovo nije samo sukob između dve strane političkog spektra, već vrsta generacijskog jaza i sukoba u kome mladi nama poručuju da smo suviše cinični i praktični, i da smo iz vida izgubili osnovne temelje demokratskog i građanskog društva“, kaže Petrović.
On ukazuje da vlast u Srbiji nije prepoznala potrebu da izjasni o „Studentskom ediktu“, već da promenama Zakona o visokom obrazovanju navodno želi da pokaže da je ispunila jedan od zahteva studenta koji se bune širom Srbije.
„Vlast zapravo želi da pokaže da upravo ona najviše vodi brigu o studentima, da ih ’brani’ od opozicije i da je zapravo na strani studenata. Kada bismo pitali neke ljude iz vlasti da se izjasne o ’Studentskom ediktu’ oni bi odmah pristali da ga potpišu, ali bi ujedno napravili i grešku, jer bi tvrdili da vlast već deluje pod tim principima i da ti principi već postoje u Ustavu Srbije. Vlast suštinski ne veruje u ono što studenti rade, suštinski ne podržava ni njihove zahteve ni dokumente koje oni donose, ali ih iz praktičnih razloga, deklarativno, navodno potvrđuju. Vlast se o ’Studentskom ediktu’ jednostavno nije izjasnila jer im niko nije rekao da se izjasne o tome. Kada im neka marketinška agencija bude rekla da to učine, oni će formalno podržati ’Studentski edikt’“, zaključuje Petrović.