„Budžet je moralni dokument“, brojni aktivisti za ljudska prava ponavljali su decenijama. Ako je tako, onda je takozvani „veliki, lijepi zakon“ groteskni primjer nemoralnosti američkog vodstva u 2025.
To je budžet koji smanjuje Medicare i Medicaid za 930 milijardi dolara u sljedećoj deceniji i mogao bi ostaviti čak 17 miliona ljudi bez zdravstvenog osiguranja. Smanjivanje programa dodatne prehrambene pomoći (SNAP), programa za pomoć u hrani za Amerikance koji žive u dubokom siromaštvu, učinit će oko milion ranjivih ljudi nesposobnim za osnovno ljudsko pravo da ne gladuje. Američki sistem socijalne zaštite, onaj koji su predsjednik Franklin D. Roosevelt i Kongres uveli sa Zakonom o socijalnom osiguranju iz 1935. godine, a predsjednik Lyndon B. Johnson proširio se s Medicareom i Medicaidom 1965. godine – na putu je do hitne pomoći.
Ovo je jedan od najbržih nazadovanja programa socijalne zaštite u SAD-u od samog njegovog začetka 1935. godine. Mnogi će ga pripisati Projektu 2025, ali prezir prema socijalnoj zaštiti u SAD-u je uvijek bio prisutan, jer SAD ne može biti SAD bez miliona Amerikanaca koji moraju raditi za sitne novce, tako da izabrana manjina može gomilati bogatstvo i moć, a megakorporacije mogu gomilati resurse.
To što je SAD imao osrednji sistem socijalne zaštite u proteklih 90 godina pravo je čudo. Dok je većina zapadnog svijeta i drugih velikih carstava uspostavila ili modernizirala svoje sisteme socijalne zaštite u 19. i početkom 20. stoljeća, SAD je nastavio s ograničenom vladinom intervencijom za građane. Samo su radikali unutar američkog radničkog pokreta obično zagovarali nacionalnu politiku socijalne zaštite. Do Velike depresije 1930-ih, samo su pojedinačne države, a ne savezna vlada, pružale ograničenu ekonomsku pomoć nezaposlenima ili njihovim porodicama.
Zakon o socijalnom osiguranju iz 1935.
Američki ministar rada Frances Perkins igrao je ključnu ulogu u uvjeravanju Roosevelta da nastavi s onim što će postati Zakon o socijalnom osiguranju iz 1935. Nakon što je usvojen, po prvi put je starijim i nezaposlenim osobama, radnicima s invaliditetom i samohranim majkama pružao pomoć saveza. No, obojica su bili svjesni da će biti protivljenja federalnoj vladi koja preuzima odgovornost za pružanje pomoći Amerikancima, čak i uz nezaposlenost od 25 posto.
Vodeći poslovni tajkuni poput Henryja Forda, osnivača Ford Motor Company, izrazili su prezir prema saveznoj socijalnoj zaštiti. „Nijedna vlada ne može garantovati sigurnost. Ona može samo oporezivati proizvodnju, distribuciju i uslugu i postupno slomiti siromašne da plaćaju poreze“, rekao je Ford. Ali Landon, milioner naftaš koji je bio republikanski guverner Kansasa i kandidovao se protiv Roosevelta 1936. godine, također se protivio Zakonu o socijalnom osiguranju, na osnovu toga što će porezno opterećenje dodatno osiromašiti radnike. „Ne pretjerujem kad kažem da je ovaj zakon glupost. Spašavanje koje nametne našim radnicima okrutna je obmana“, izjavio je Landon u govoru iz 1936. godine, bojeći se da će savezna vlada posegnuti u fondove socijalnog osiguranja kako bi platila druge projekte.
Čak i kada je Kongres usvojio Zakon o socijalnom osiguranju u augustu 1935. godine, kompromisi koji su napravljeni služili su rasiziranju, feminiziranju i daljnjem ograničavanju socijalne zaštite. Prijedlog zakona isključio je poljoprivredne radnike kao što su napoličari (dvije trećine bijelci i trećina Afroamerikanci, koji su bili prekomjerno zastupljeni u ovom radu), kućne pomoćnice (u kojima su tamnopute žene bile prekomjerno zastupljene), neprofitne i vladine radnike te neke konobare i konobarice iz socijalnih naknada. Potrebni su bili amandmani 1950-ih kako bi se ispravilo nešto rasne, rodne i klasne diskriminacije ugrađene u izvorno zakonodavstvo.
Johnsonov rat protiv siromaštva 1964/65. potaknuo je otpor i pomogao pokrenuti novi konzervativni pokret. Johnson je nastojao dodati Medicare i Medicaid režimu socijalne sigurnosti, pružiti pomoć u hrani putem programa kao što su Žene, dojenčad i djeca (WIC) i SNAP (prvobitno bonovi za hranu) i proširiti pomoć porodicama s djecom koja o njima ovise (AFDC). Republikanski i budući američki predsjednik George H. W. Bush bezuspješno se kandidovao za Senat u Teksasu 1964. godine protiv demokrata koji je bio za Medicare, nazivajući Johnsonov plan „socijaliziranim lijekom“ – što je uvreda iz doba Hladnog rata koja ga izjednačava s komunizmom. Rasni segregacionist Strom Thurmond je za programe socijalne zaštite općenito, a za Johnsonove Medicare i Medicaid posebno, kazao: „Bilo je siromašnih u vrijeme Isusa Krista, ima ih i sada, a bit će ih i u budućnosti“, što je bijedan izgovor za odbijanje da se smanji siromaštvo ili proširi federalna pomoć.
Efekti rezova
Cijeli konzervativni otpor protiv onoga što su republikanci nazvali „pravima“ je porastao od širenja socijalne države pod Johnsonom. Toliko da je, kada je Ronald Reagan postao predsjednik 1981. godine, njegova administracija smanjila troškove Medicaida za više od 18 posto i smanjila ukupni budžet Ministarstva zdravstva i usluga za 25 posto. Te i druge mjere štednje u 1980-ima rezultirale su jednim milionom manje djece koja imaju pravo na besplatne ili jeftinije školske ručkove, 600.000 manje ljudi na Medicaidu i milion manje koji imaju pristup SNAP-u, prema jednoj studiji.
O efektima takvih rezova mogu govoriti iz ličnog iskustva. Kao tinejdžer koji je primao AFDC i SNAP tokom Reaganovog mandata – drugi po starosti od šestero djece (četvero mlađih od pet godina u 1984.) u New Yorku – mogu reći da je 16.000 dolara godišnje državne i savezne pomoći između 1983. i 1987. bilo poput okrutne šale. Jedva je pokrivalo smještaj, nudilo minimalnu zdravstvenu zaštitu preko nedovoljno finansiranih javnih klinika i ostavljalo nas je bez hrane sedam dana svakog mjeseca. Ako je to ono što oni zovu „pravima“, onda sam očito imao pravo na gotovo ništa.
U proteklih 30 godina, čelnici koji su se suprotstavljali federalnom aparatu socijalne zaštite slavili su svoje pobjede uznemirujućom bezosjećajnošću. Vođa većine u Senatu, Bob Dole je 1995. radosno izjavio da je „bio tamo, borio se, glasao protiv Medicarea… jer smo znali da neće funkcionisati 1965. godine“. Tokom svoje predsjedničke kampanje 2008. godine, pokojni republikanski senator John McCain predložio je 1.300 milijardi dolara smanjenja Medicarea i Medicaida, zajedno s ogromnom „reorganizacijom“ socijalne sigurnosti kako bi se uravnotežio savezni budžet. Fiskalni konzervativac Grover Norquist je rekao da želi „smanjivati programe socijalne zaštite do veličine da ih možemo potopiti u kadi“. Američki predsjednik Mike Johnson tvrdio je prošle sedmice da će Trumpov budžet uvesti „novo zlatno doba“. Budžetski prioriteti koji na kraju štete siromašnima, ograničavaju pristup zdravstvenoj zaštiti i prisiljavaju ljude da rade za pomoć hranom ili medicinsku njegu nisu ništa drugo nego monstruozni.
Devedeset godina života i 44 godine poreznih olakšica kasnije, pohlepa i bezosjećajnost konzervativaca i krajnje desnice ubrzali su još jedan krug poreznih olakšica koji favoriziraju superbogate i megakorporacije. Samo je pitanje vremena kada će oni čiji su djedovi nekada imali koristi od socijalnog osiguranja i socijalne pomoći New Deala pokušati uništiti ono što je ostalo od američke sigurnosne mreže izbušene poput švicarskog sira.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.