Možda je nepošteno prema prošloj sebi reći da je bilo šta morala da pročita ranije. U dvadesetim mi je bilo važno da me neko voli. U tridesetim da ne pogrešim dok volim. U četrdesetim da ne izgorim u svemu što balansiram. A sada, u pedesetim, važno mi je da ne zaboravim sebe dok sve to gledam iz daljine.
Nisam od onih koji veruju da knjige spašavaju život. Ali verujem da nas, ako ih sretnemo u pravom trenutku, mogu promeniti iz korena. Kao žene, prečesto se trudimo da stignemo sve, da budemo dobre ćerke, partnerke, majke, profesionalci u svom poslu. U toj trci ponekad zaboravimo na unutrašnje pitanje: gde sam? Knjige su mi, u nekim godinama kad više nisam znala kako da odgovorim na to pitanje, bile više od posla, zabave, više i od utehe. Bile su ogledalo, saveznice, ispravne ruke koje ne traže ništa zauzvrat.
U svakoj deceniji pronašla sam jednu knjigu koju bih poželela da mi je neko dao ranije. Ili možda ne, možda bi prošla pored mene a da me ne dotakne, jer nisam bila spremna. Zato i mislim da je najvažnije pročitati je onda kada zaboli. Kada iznutra nešto zatreperi. Kada znamo da je vreme. Da mogu, vratila bih vreme i spakovala sebi neke knjige, ne da se zaštitim, nego da se probudim ranije. Nisam književni kritičar. Ne nudim listu velikih klasika ili najznačajnijih ženskih romana prema akademskim merilima. Nudim vam, iskreno i bez nametanja, svoj lični izbor knjiga koje sam čitala u različitim decenijama života i koje bih, kad bih mogla, poklonila sebi u tim godinama. Ako se prepoznate u nekoj od njih možda je i za vas pravo vreme.
Knjige koje svaka žena treba pročitati prije 20. mjesto
Pre dvadesete mislio sam da će svi odgovori doći sami kad odrastem, kad sam diplomirao na fakultetu, kad dobijem posao, kad se zaljubim. A onda sam pročitao Male žene. Tada sam još bila jedna od njih, zbunjena, nesigurna, puna snova, rastrzana između onoga što se očekuje i onoga što se oseća. Luiza Mej Olkot podsetila me je da prava borba žene nije ni spolja ni protiv drugih, već protiv potrebe da se svima svidiš. Ta knjiga me je naučila da ne moram da biram između toga da budem voljena i da budem svoja. Naučila me da se ženska snaga ne mora vikati da bi se čula. I da se ne meri time koliko je sveta osvojeno, već koliko se sebi približimo.
Kada imaš dvadeset, veruješ da znaš sve. A zapravo si tek na pragu otkrića, o svetu, o telu, o srcu. Male žene su knjiga koja nežno priprema devojku da postane žena, bez da je požuruje. Ona govori o sestrinstvu, stvaranju, samostalnosti i izborima koje žena pravi u vremenu koje joj baš i ne veruje. Iako je roman napisan u 19. veku, njegove teme i dalje odjekuju možeš biti nežna i snažna. Možeš biti svoja. I da, ne moraš da se udaš da bi bila ispunjena. Sve ono što ti niko ne kaže, Olkot ti šapuće kroz ovo delo.
Knjige koje svaka žena treba pročitati prije 30-ih
Tridesete su me pogodile kao oluja. Imaš posao, hronični umor i osećaj da ti je život neko drugi izrezao makazama, a da te ništa nije pitao. Volela bih da sam pre tridesete pročitala knjigu Žene koje trče sa vukovima. Ta knjiga me je rasplakala jer sam u njoj prepoznala delove sebe koje sam zaboravila. Divlju, slobodnu, glasnu, senzualnu ženu koja zna. Klarisa Pinkola Estes naučila me je da su instinkt, intuicija i snovi jednako važni kao racionalni planovi. Naučila me je i da ne moram stalno da budem jaka. Da je snaga i u ranjivosti. I da je vreme da prestanem da se dokazujem svetu koji ionako nikada neće biti zadovoljan.
Ovu knjigu ne možete da pročitate bez olovke. Ali ni bez vremena. Niti bez spremnosti da se ogolite pred sobom. U tridesetima, kada si možda već partnerka, majka, zaposlena žena počinješ da osećaš prvi umor. Ne fizički. Nego onaj unutrašnji, kad shvatiš da si se negde usput izgubila. Kroz bajke i arhetipove, autorka romana vraća te tebi. Tvojoj intuiciji. Tvojim divljim, nepokorenim delovima. Ako si spremna da čuješ unutrašnji glas koji si godinama ućutkivala, ova knjiga će ga osloboditi. Alternativa za tridesete? Drugi polarni Simon de Bovoar, ako želite intelektualni izazov ovo je manifest koji nijedna misleća žena ne bi trebalo da zaobiđe.
Knjige koje svaka žena treba pročitati prije 40-ih
Na početku četrdesetih postale ste mame, a na kraju te decenije možda ste i izgubile nekog bliskog. Kada je moj sin imao šest godina, moj otac je otišao tiho, prerano, i zauvek. Četrdesete su decenija kontrasta. U njima se dogodi i najlepše i najteže. U njima neki od nas postanu roditelji i ostanu bez roditelja. U njima naučimo da ne postoji pravi trenutak. Da, ne postoji Kad budem spremanjer sve se dešava dok mi nešto drugo planiramo. Džoan Didion i Godina magijskog mišljenja nisu mi ponudile utehu, ali su mi ponudile razumevanje. Ako ste ikada izgubile nekog bliskog i pokušale da nastavite kao da niste ova knjiga će vas pogledati pravo u oči. I neće se skloniti. Niti treba.
Kad sam postao mama, rođen sam opet. Kad sam izgubio oca, izgubio sam se i nakratko. Sve što sam znao o ljubavi, životu, smrti i smislu pala je na hiljadu komada. Zatim je ušla u moje ruke Godina magijskog mišljenja. Džoan Didion je pisala o gubitku sa takvom jasnoćom da sam plakala kao da čitam svoj dnevnik. Ova knjiga me nije utešila, jer tuga se ne teši. Ali me jeste naučila da u njoj mogu da dišem. Da je ljubav veća od smrti. I da su reči, kada se sve drugo sruši, jedino mesto u koje se mogu smestiti i bol, i lepota, i sećanje. Ovo je knjiga o gubitku. Ali i o pamćenju, ljubavi, svakodnevici i svemu što ostaje kad se sve drugo sruši. U četrdesetim smo često već naučile da život ne igra po pravilima. Nešto (ili neko) ti bude oduzet, i ti moraš da nastaviš. Džoan Didion piše o smrti muža, ali i o sopstvenoj borbi da ne potone. Njeno pisanje je čisto, bez suza i patetike. Ova knjiga vas uči da bol može da stane u rečenicu. I da je pisanje, kao i ljubav, jedan od načina da preživite.
Knjige koje svaka žena treba pročitati prije 50-ih
Danas imam 52. I prvi put sam prva u životu u miru sa sobom. Ne zato što jesam konačno sve shvatioali zato što više ne pokušavam razumjeti sve. Samo da budem prisutan. Godina Ani Erno čitam sporo, vraćam se pasusima, prepoznajem sebe u načinu na koji stari svet, u promeni tela, u usitnjavanju vremena. To nije sentimentalna knjiga, ali je bolna jer je tačna. I to je ono što u pedesetima najviše cenim, istinu. Ne ulepšanu, ne utešnu, već pravu. Jer sa godinama postajemo svesne koliko je svaki dan dar. Koliko je sve što jesmo slojevito. Koliko je važno da imamo sopstveni glas.
Ova knjiga nije priča o jednoj ženi, ona je priča o svim ženama. Ani Erno piše o svom životu, ali i o vremenu koje je oblikovalo žene kroz decenije. O telu koje se menja. O sramu. O strasti. O klasama i granicama. Ako si blizu pedesete ili preko nje, možda po prvi put počinješ da gledaš unazad. Godine su idealan saputnik na tom putu iskrene, ogoljene, suptilno politične i vrlo lične. Erno nas podseća da žena u pedesetima ne nestaje, ona tek postaje vidljiva sebi. Ako bih mogla nešto da poručim sebi u svakoj od ovih decenija, rekla bih isto. Ne bojte se da mislite svojom glavom. Da osećate, da menjate mišljenje, da ne pristajete. Vaše vreme nije negde tamo, vaše vreme je sad. A knjige? One nas ne menjaju zato što su mudre. Menjaju nas zato što u njima prepoznamo svoju sopstvenu snagu, onu koju smo zaboravile da imamo.
Foto: Neplash Ira Avtukhova